Od masakra kod Gradske tržnice u Sarajevu prošlo je 29 godina, a čitanjem imena ubijenih, polaganjem cvijeća, minutom šutnje i učenjem Fatihe obilježena je godišnjica stradanja Sarajlija.
Članovi porodica, delegacije različitih nivoa vlasti, te predstavnici udruženja položili su cvijeće na mjesto masakra u ulici Mula Mustafe Bašeskije do broja 64 (sjeverni ulaz u Gradsku tržnicu).
Na današnji dan, 28. augusta 1995. godine, s agresorskih položaja iz pravca Trebevića ispaljena je minobacačka granata kalibra 120 milimetara, koja je pala ispred ulaza u sarajevsku Gradsku tržnicu i ubila 43, a teže i lakše ranila 84 građana Sarajeva.
- Koji je monstrum mogao baciti granatu i da ubije toliko ljudi. Danas, i nakon 29 godina se pitamo šta se promijenilo, je li pravda stigla one koji su sijali smrt po gradu Sarajevu, ubijali i ranjavali nevine ljude? Nažalost, nije. Mi u Sarajevu, odnosno u Bosni i Hercegovini, kao žrtve smo nezadovoljni jer Tužilaštvo BiH, ne abolirajući ni Kantonalno tužilaštvo, ne radi svoj posao, izjavila je Senida Karović, predsjednica Unije civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo.
Podsjetila je da za 11.541 ubijenog građanina Sarajeva postoje samo četiri haške presude.
Na stotine civilnih žrtava rata je svjedočilo i davalo iskaze po pitanju ubijanja sa Špicaste stijene, sa Jevrejskog groblja, iz Nedžarića. Međutim, do danas Tužilaštvo nije podiglo nijednu optužnicu. I to je najbolnija stvar, pojasnila je Karović.
Uputila je poziv svim relevantnim institucijama da rade svoj posao kako bi pravda stigla one koji su ubijali i ranjavali građane Sarajeva.
Među 84 ranjene osobe tog dana prije 29 godina bila je i Amerisa Omanović. Kao šesnaestogodišnjakinja krenula je da kupi hranu na pijaci. Po dolasku na Klinički centar Koševo iz njenog tijela izvađena su dva kilograma gelera. Neki geleri nikad nisu izvađeni.
- To je bio jedan trenutak gdje se iz korijena mijenja život čovjeka. U jednom sunčanom danu desi se mrak, tišina, tama i odjednom jauci, vrištanje... Bila sam tu. Imala sam 16 godina kada sam ranjena. Jedna sam od najmlađih žrtava ovog masakra. Tog dana sam ostala trajni, 100 posto invalid. Dakle, amputirana mi je noga, a imala sam i brojne druge povrede. Na Klinički centar sa došla sa dva kilograma gelera. Igrom slučaja sam preživjela, jer sam bila mlada, izjavila je Omanović.
Kako je kazala, svake godine, na godišnjicu, pričaju šta se desilo na ovom mjestu u Sarajevu.
- Međutim, ne pričamo kako ljudi žive, kako idu dalje. Kako ljudi preživljavaju sve ove godine, kako zakon nije na našoj strani jer ne prepoznaje civilne žrtve rata. To je najbolnije od svega. Ljudi nemaju prava na ortopedski dodatak, banjsko liječenje, istakla je Omanović.
Poručila je da se scene od tog dana nikada ne mogu zaboraviti.
- Gotovo pa svakodnevno mi se vraćaju te slike, taj masakr. Slike se vraćaju i kada negdje pukne petarda. To se nikada ne može zaboraviti, poručila je Omanović.
Na današnji dan u masakru kod Gradske tržnice u Sarajevu među ubijenima je bio Meho Zećo. Danas je tu bio njegov sin Ahmet.
- Ovdje mi je ubijen otac Meho. Tog dana je došao na Markale da uzme nešto hrane, jer se razmjenjivalo, a i kupovalo što se moglo kupiti. Mati, odnosno njegova supruga, govorila mu je da ne ide tamo jer je opasno. Završilo se kako se završilo, ubili su ga. Zna se ko ga je ubio, srpski agresori. To se nikada neće moći zaboraviti. Uvijek ćemo pamtiti ovaj dan, ne samo zbog njega nego i zbog svih ostalih poginulih tokom rata u Bosni i Hercegovini, izjavio je Ahmet.
Podsjetimo, prvi masakr na ovoj sarajevskoj pijaci dogodio se 5. februara 1994. godine kada su srpske snage ubile 68, a ranile 142 civila.
Za zločine počinjene u Sarajevu, međunarodni sud u Hagu je osudio Stanislava Galića, komandanta sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske na maksimalnu kaznu doživotnog zatvora. Dragomira Miloševića, koji je nakon Galića nastavio zločine nad Sarajlijama sud je osudio na 33 godine, a nedavno je potvrđena kazna doživotnog zatvora Ratku Mladiću, komandantu glavnog štaba VRS-a.
Tog tragičnog 28. augusta 1995. godine, od minobacačke granate tadašnje Vojske Republike Srpske ispaljene iz pravca Trebevića, ubijeni su: Omer Ajanović, Hidajet Alić, Salko Alić, Zeno Bašević, Husein Baktašević, Sevda Brkan-Kruščica, Vera Brutus-Đukić, Halida Cepić, Paša Crnčalo, Mejra Cocalić, Razija Čolić, Esad Čoranbegić, Dario Dlouhi, Salko Duraković, Alija Dževlan, Najla Fazlić, Rijad Garbo, Ibrahim Hajvaz, Meho Herceglija, Jasmina Hodžić, Hajrudin Hozo, Jusuf Hašimbegović, Adnan Ibrahimagić, Ilija Karanović, Mesudija Kerović, Vehid Komar, Muhamed Kukić, Mirsad Kovačević, Hašim Kurtović, Ismet Klarić, Masija Lončar, Osman Mahmutović, Senad Muratović, Goran Poturković, Blaženka Smoljan, Hamid Smajlhodžić, Hajro Šatrović, Samir Topuzović, Hamza Tunović, Ajdin Vukotić, Sabaheta Vukotić, Meho Zećo i Narima Žiga.
