U današnjoj Hrvatskoj zaštićeni su optuženici za ratne zločine nad Bošnjacima. No živimo, srećom, u slobodnoj zemlji, u kojoj slobodni ljudi, smognu li ma i zrnce integriteta, mogu govoriti istinu. Ne budite smiješni: istinu ne možete skriti. Rat u bivšoj Jugoslaviji vjerojatno je najdokumentiraniji u povijesti ratovanja. Sve se zna. Presuda za Herceg-Bosnu obuhvaća šest debelih svezaka, nekoliko tisuća stranica. Može se nju pokušavati izvrdavati, da, svjedočimo tome evo već četvrt stoljeća. Ali uzalud sve to – tko pokušava, sramoti samoga sebe.
Točno četvrt stoljeća navršilo se jučer od »općeg napada HVO-a na Armiju BiH u Mostaru«, kako je to nazvalo prvostupanjsko vijeće Haškoga suda koje je sudilo šestorici vojnih zapovjednika i civilnih vođa Herceg-Bosne. A evo kako je to davno jutro, na mostarskome portalu tacno.net, jučer opisao Sead Đulić, svjedok i žrtva tih događaja, koji je 1993. imao 41 godinu: »Tog jutra, 9. maja 1993. godine, kada se cijeli svijet spremao da obilježi Dan pobjede nad fašizmom 1945. godine, a Evropa svoj dan, dio Mostara slušao je artiljerijsku vatru i stalno ponavljanje proglasa Hrvatskog vijeća obrane sa potpisom Jadranka Topića da se sve jedinice Armije RBiH predaju, a svi građani Mostara, Muslimani, na vidnim mjestima, prozorima, balkonima i slično, izvjese bijele čaršafe, čitaj bijele zastave, čitaj da se predaju i kapituliraju.
Istovremeno po već ranije pripremljenim spiskovima krenule su razne postrojbe HVO i HV iz Hercegovine, Hrvatske i dio domaćih od vrata do vrata, od kuće do kuće. Umjesto početka obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom Mostar je svjedočio fašizmu. Građani su odvođeni, ubijani, maltretirani, izbacivani iz svojih domova, a sa Radio postaje Mostar Zlata Brbor uporno je čitala pomenuti proglas o bijelim čaršafima garantirajući svima, koji to urade, sigurnost«.
Nijedan hrvatski medij o toj obljetnici jučer nije rekao ni riječi. Kako i bi – ta bilo bi zanimljivo napraviti anketu, koliko hrvatskih urednika zna što se toga dana dogodilo u Mostaru. Napad HVO-a na Mostar u hrvatskoj je kolektivnoj svijesti, u najboljem slučaju, opisan tek kao početak uzajamnih neprijateljstava Hrvata i Bošnjaka.
Kako je uistinu bilo, jezikom činjenica svjedoči sažetak nepravomoćne presude Jadranku Prliću, Slobodanu Praljku, Bruni Stojiću, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću. HVO je, kaže presuda, »izveo opći napad na Armiju BiH u Mostaru«. Operacija je trajala »nekoliko dana«, tijekom koje su vojnici HVO-a »masovno hapsili Muslimane iz zapadnog Mostara i odvajali muškarce od žena, djece i staraca«, mlateći muškarce, a žene i djecu odvodeći na Heliodrom. Dva su muškarca podlegla ozljedama.
Sljedećih devet mjeseci, vojnici HVO-a »sistematski su protjerivali Muslimane iz zapadnog Mostara«. Istodobno, na istočni dio grada »izvršen je dugotrajni vojni napad«, zbog kojega su poginuli i ranjeni »mnogi civili, ali i članovi međunarodnih organizacija«, a deset džamija »uništeno je ili jako oštećeno«. »HVO je sprečavao, a ponekad i potpuno blokirao prolaz humanitarne pomoći. Muslimansko stanovništvo bilo je prisiljeno živjeti u izuzetno teškim uslovima, bez hrane, vode, električne energije i adekvatne njege«.
To je pravnički opis onoga što je novozelandski fotoreporer Wade Goddard, koji je hrvatsko-bošnjačkome ratu u Mostaru svjedočio iz prve ruke, opisao kao užas koji ga je podsjetio na – Varšavski geto. »Bilo je nevjerojatno. Izgledalo je onako kako sam zamišljao Varšavski geto za Drugoga svjetskog rata. Naprosto nevjerojatno«, ispričao je svojedobno Goddard za naš list. Kada se u rujnu 1993., nakon pet mjeseci opsade i svojega izbivanja, vratio u Mostar, doživio je, kaže, »šok«. »Istočni Mostar preplavljen izbjeglicama, bez vode, bez struje… Ni upaljača nisu imali. Odlučio sam odbaciti snimanje u koloru i snimati crno-bijelo, jer sve je podsjećalo na Drugi svjetski rat. Odlučio sam također ne snimati borbe, vojnike s puškama, jer Mostar je za mene postao priča o getu, o civilima u potrazi za vodom, za ogrjevom, koji su naprosto – pokušavali preživjeti…«.I? Ništa. Bi li hrvatska javnost išta o svemu tome znala da nije bilo šačice istinoljubivih novinara i Haškoga suda? Pouzdano ne – ali ni danas ne zna. Jer, imamo mi svoju Deklaraciju o Domovinskom ratu, tefter kojim je hrvatski Sabor 2000. kolektivno samoobmanjivanje, prešućivanje i mimikriju pretvorio ne samo u službenu državnu politiku, nego i u – što je mnogo gore – parazakonski cenzorski instrument kojim ljudima pokušava zabraniti da govore istinu.
E, nećete zabraniti. Dogodilo se što se dogodilo – strašni, nedopustivi zločini nad Bošnjacima. Vodio je to HDZ, današnja vladajuća stranka u Hrvatskoj, čiji današnji europski uglađeni predsjednik na sva usta hvali Franju Tuđmana, vođu hrvatskog pothvata zvanog Herceg-Bosna.
U današnjoj Hrvatskoj zaštićeni su optuženici za ratne zločine nad Bošnjacima. No živimo, srećom, u slobodnoj zemlji, u kojoj slobodni ljudi, smognu li ma i zrnce integriteta, mogu govoriti istinu. Ne budite smiješni: istinu ne možete skriti. Rat u bivšoj Jugoslaviji vjerojatno je najdokumentiraniji u povijesti ratovanja. Sve se zna. Presuda za Herceg-Bosnu obuhvaća šest debelih svezaka, nekoliko tisuća stranica. Može se nju pokušavati izvrdavati, da, svjedočimo tome evo već četvrt stoljeća. Ali uzalud sve to – tko pokušava, sramoti samoga sebe.
O političarima iluzija nemamo – oni od njihove fele svu su tu nesreću i izazvali. Ali novinari – e, oni ne bi smjeli. Prešućivati, obmanjivati, izvrdavati, izmišljati teorije zavjere, sudjelovati u ovih bijednih četvrt stoljeća nacionalne mimikrije – to novinari ne bi smjeli.
Jedini je to razlog zbog kojeg se jedanaest hrvatskih novinara jučer, točno na 25. obljetnicu napada HVO-a na Mostar, odreklo svojih nagrada Hrvatskoga novinarskoga društva. Odbijamo sudjelovati – to je sve.
