Mile Obradović, narodni učitelj u vrijeme austrougarske uprave u Bosni, prema kojem historija bude nevjerovatno škrta, tako škrta da ne zapisa ništa o njemu osim onog što je sam objavljivao u sarajevskoj Bosanskoj vili, po vlastitom priznanju bio je “dobre sreće”, te dođe u “Krajinu kao učitelj u Krupu”. I svom svojom dušom sveza se on za ovaj kraj, takvom silinom da je uskoro tekstove o Krajini počinjao ovako: “Po mome mišljenju Bosanska Krajina je svakako najljepši kraj ponosne Bosne. Neću da tvrdim da je zemljište ovdje možda najbolje, jer bih tijem učinio Bosanskoj Posavini krivo, al’ da je Bosanska Krajina najromantičniji dio posestrima zemalja – Bosne i Hercegovine, da nam Bosanska Krajina danas pobuđuje najveće vesele i tužne uspomene iz prošlih vremena, držim da će se svak složiti sa mnom, da je najpreča potreba da se baš ovaj kraj dobro pregleda, prouči i ispita.”
Zahvaljujući ovoj ljubavi, ostalo je zapisano nekoliko narodnih predaja u kojima nećemo čitati historijske činjenice i potvrđivati naša otkrića iz prošlosti, ali ćemo zato iz njih naučiti mnogo toga o našim precima koji živješe u dolini Une i pomoću njih zaviriti u njihovu dušu, duboko, do najdubljih strahovanja i želja, ondje gdje se stvarnost pretače u maštu.
Jedna od tih legendi začinje se u riječi kloster. Godine 1890. išao je učitelj Mile Obradović u Ivanjsku i ondje je čuo da se na pola sata hoda nalazi ozidina koju narod zove “Kloštar”. U tu ozidinu, podigavši je u svojoj mašti iz hrpe kamenja u koju je raskovalo vrijeme, narod iz Ivanjske useljavao je Crnu kraljicu, o kojoj se Krajinom nekada širilo mnoštvo priča utisnutih u mitska vremena koja nisu podnosila kalendare, godine i stoljeća. I jednog dana Crna kraljica morade napustiti dvor i pobjeći glavom bez obzira. Zašto, ne znamo, ali za priču to nema nikakvog značaja. Tek je uspjela da naredi slugi da spremi najbrže i najčvršće kočije i potovari silno blago. I bježali su uspješno pred svojim goničima sve do jednog dola. E tu im se kočije prevrnu, a oni nemadoše vremena da pokupe blago i sve ostaviše. Taj dol otad se zove Brecavac jer se Crna kraljica ljutito brecnula na slugu što nije čvršće držao kajasa i što je dopustio da se kočija prevrne.
Ako bi Crnu kraljicu tražili među historijskim ličnostima, onda bi to mogla biti Barbara, kći Hermana II Celjskog. Otac je s nepunih trinaest godina udade za Sigismunda Luksemburškog, koji je te 1405. godine napunio 38, i tako ona postade Carica Svetog Rimskog Carstva, hrvatsko-ugarska i češka kraljica. Narod je prozva Crnom kraljicom ne samo zato što se oblačila u crninu i što se u javnosti pokazivala s crnim gavranom na ruci uvučenoj u crnu rukavicu, a zvala ga je Tugomir, već više zbog toga što se bavila alhemijom i crnom magijom i bila tako slobodoumna da je imala bezbroj ljubavnika, ali i opaka, pa se pričalo da ih je bacala s najviših kula kada bi ih se zasitila. Šaputalo se i da je vještica, a mnogi je smatraše i vampiricom. Najviše vremena provodila je u dvorcu ponad Samobora. Tu se desio i događaj iz kojeg je u Krajini iskovana legenda o Crnoj kraljici. Historičari kažu da ju je kralj Sigismund tu zatekao s ljubavnikom i da ju je protjerao na godinu dana skupa s njihovom jedinicom Elizabetom.
Nije predaja o Crnoj kraljici ispričana samo da bi se jedan lokalitet obilježio imenom i da bi se narod pričom svezao za grudu zemlje na kojoj je rođen već da se od nje krene dalje, u legendu takve raskoši da ostavlja bez daha. Priču o Crnoj kraljici i njenom blagu Mile Obradović završava ovako: “Narod priča da se i dandani više puta pokaže bijela mačka na tome mjestu, koja valjda i danas čuva te silne pare.” A mi pričamo ovako: ako se nađeš kojim slučajem na Brecavcu, pa kreneš za bijelom mačkom, ona će te odvesti na put koji vodi u Javnik i u Čavnik. To su dva grada kojima se dolazi preko Krsta, mjesta koje je ime dobilo po jednom petougaonom nišanu, kako ga narod zove, na kojem čistom bosančicom stoji zapisano “Zde leže rab Božiji Milovan v leto gospodnje 7184”, što će reći 1676. godine po gregorijanskom kalendaru, mjesta koje je sveto i nikad ga ne ubi tuča, ne sasiječe mraz, niti ga haraše bolesti, ni marvenske ni ljudske, ni glad, ništa.
Ta dva grada bijahu tako blizu jedan drugog da im je kuća do kuće pa ona bijela mačka može s krova na krov iz Javnika u Čavnik nevjerovatnom lahkoćom. Ali ne i obratno, iz Čavnika u Javnik, jer je u Javniku živio kralj krmeće glave. Vjerovao je da niko ne zna da mu glava liči na krmeću pa bi odmah, čim bi ga brico obrijao, naredio da ga prislone na kladu i odsijeku mu glavu. Hiljade se glava brijačkih zakotrljalo niz Javnik. I godinama tako, sve dok jednog dana ne dovedoše pred kralja momka “lijepog k’o lijep dan”. Kralju bi žao da sasiječe takvu ljepotu te se smilova na njega pa mu reče: “Velika je grehota što do sad uradih. Hiljadama brica odrubio sam glavu u strahu da neće moći izdržati da ne kažu da mi je glava krmeća, pa eto dođe red i na tebe. Ali, više ne mogu tako, ako ni zbog čeg drugog, onda zbog te tvoje ljepote, pa ću ti poštedjeti život ako mi obećaš da nikome nećeš reći da je u mene glava krmeća.” Mladić se zakune svim mogućim svetinjama i kralj ga pusti.
I godinama je mladić čuvao tajnu i nije mu padalo napamet da je ikome kazuje. Ali, kako je vrijeme prolazilo, sve se teže susprezao. Jedne prilike, dok je brijao nekog vlastelina i razgovarao s njim o svemu i svačemu, kako to brice obično rade, skoči mu tajna na vrh jezika i umalo se ne izlanu. Na povratku stade pred jednim vodopadom koji je gruhao tako silovito da ga niko od vodene huke nije mogao čuti. Iz sveg glasa se prodera: “U našeg kralja krmeća je glava.” I još jednom. I još stotinu puta. Sve dok mu duša ne olakša i on ti se rasterećen zaputi kući.
Poslije je često to radio. Svaki put kada bi ga tajna pritisnula i zaprijetila da će izaći iz njega on bi se povlačio do vodopada i olakšavao dušu. Sretan što je pronašao djelotvoran lijek protiv tog pritiska koji bi mu nekada razvaljivao utrobu, nije ni primijetio da mu iza leđa nevjerovatnom brzinom raste vrba, kao da se hrani njegovim dolascima. Od te vrbe čobani načiniše svirala i, kad puhnuše u njih, umjesto piska i svirke izbi njegov glas čist kao rosa, vikao je: “U našeg kralja krmeća je glava.” I tako cijeli Javnik saznade da im je kralj s krmećom glavom.
“Za to začuje i kralj, te sad uvidi da je za njega nemoguće biti više u tom gradu.” I on, poput Crne kraljice, na najbrže i najčvršće kočije natovari silno blago i pripremi se za bijeg. Međutim, on nije bio baš u prevelikoj žurbi te zatraži od svoje kćeri, jedinice, tako lijepe da je “ljepše na cijelom dunjaluku nije onog vakta bilo”, da pođe s njim. Ona ga odbi i reče mu: “Ja ne mogu ostaviti ovako lijepog i velikog grada, ne mogu nikako pregorjeti pa ostaviti svoje zlatne klupe, taru i preslicu, i zlatno vreteno, i toliko i toliko svoga butum mala i imanja.” “A otac, odlazeći iz grada, zapne za grad čohu, pa je vukao daleko, daleko, dok je iz zidina gradskijeh izišao.” Na kraju pospe baruta po toj čohi i zapali ga i cijeli grad odleti u zrak. Toliko je bio ljut na grad koji je saznao da mu je glava krmeća da nije poštedio ni svoju jedinicu.
Ali ni ovdje nije kraj legendi. Kao da narodni pripovjedač nije imao srca da kralja, kojem je dao krmeću glavu i natjerao ga da uništi vlastiti grad, načini naposljetku i ubicom rođenog djeteta. On na nju baci anatemu: “Zmija bila, dabogda, dotlen dok te god kršćeno tijelo ne poljubi.” I eto nas u novoj bajci. Godinama i godinama zmija se previjala preko hrpa kamenja ostalog od nekada bogatog Javnika. Narod je zaobilazio ruševine grada koje zarastoše u šiblje i žbunje i obnoć se okupljao da izdaleka sluša njeno pogano siktanje puno bijesa i prijetnje. I sve tako dok se jednog dana ne pojavi nekakav zanesenjak koji je išao glave u nebo uzdignute i veselo svirao u svoje dvojnice. Tako ti se on iznenada nađe pred gadnom zmijurinom koja se od gladi prevrće na vrelom kamenu. Ovaj se ne prestraši, već se smilova i ode i zamoli kod čobana mlijeka pa joj ga donese u kablu. Kad je posrkala mlijeko, zmija nestade u pukotinama između kamenja i uskoro se povrati s onim kablom punim dukata. I tad progovori: “Eto, to ti je zato što si me jadnu siroticu mlijekom nahranio.” Svirač joj zahvali i upita je kako to da umije zboriti i šta radi tu na tom kamenju, a ona mu ispriča sve kako je bilo i zamoli ga da dođe sutra i poljubi je u usta i da će se istog časa pretvoriti u ljepotu kakvu svojim očima nije vidio.
“On joj obeća i ode kući. Kad bi s jutra u jutro, eto ti čobana s dvojnicama u porušen grad i stane na isto mjesto gdje je i jučer stajao, kad za nekoliko dekika, protresoše se zidine, a nešto zapišta kao da je hiljadu sirotica. Čobana uhvati trostruka groznica, i smrtni strah, osobito još kad ču gdje se suče grozna zmijurina, al’ se on ne pomače, a zmija dođe do momčeta, pa zinu i isplazi jezik. Sad se tek momče prepane, pa što igda mogaše, pobježe iz zidina i ruševina tog grada. (…) Svijet i danas priča da se ta zmija može na Đurđevdan viđati, gdje skače od zida do zida na Javniku.” Tako zapisa Mile Obradović u tekstu objavljenom u Bosanskoj vili u Sarajevu 1890. godine, koji mladi bužimski istraživač Amir Sijamhodžić pronađe u Digitalnoj narodnoj biblioteci Srbije i uvrsti u knjigu Slovo o zavičaju, u kojoj sabra mnoštvo vrijednih tekstova o svom Bužimu.
A Čavnik? Njega je narodna legenda potpuno zaboravila. Ali nije historija. U njoj izniče Čavnik, u čijoj će se sudbini ocrtati mnoge crtice iz priče o Javniku i njegovom kralju s krmećom glavom, negdje s kraja 15. stoljeća, u stilu gotskom, u obliku jajeta. Prvi put historija nesigurno izmuckuje njegovo ime u povelji kralja Vladislava iz 1493. godine, kojom potvrđuje Ivanu i Petru od Čavice njihove posjede i koju je u svojim rukama držao hrvatski historičar Radoslav Lopašić. Bila je to utvrda s centralnom visokom kulom podignuta da zabereči eventualni prodor Turaka kroz dolinu rijeke Čave prema utvrđenom gradu Bužimu, koji se i sam u prvim pisanim izvorima pojavljuje pod imenom Čava ili Čavnik. Tako se historijski dokumenti poklapaju s fantastičnom narodnom legendom koja bilježi postojanje dva grada neuobičajeno blizu jedan drugome – dijeliše ih samo brežuljak Mrazovac – a da bi ih razlikovali, mijenjaju im početna slova u imenu.
Drugi put spominje se Čavnik u jednoj od onih sumnjivih darovnica što su ih hrvatski plemići podmićivanjem dobijali u kraljevskoj kancelariji u Budimu, a koje su se uglavnom odnosile na manje posjede bez utvrda koje su lahko mogli pokoriti, a ako im to ipak ne bi pošlo za rukom, onda bi ih prodavali. Jednu takvu darovnicu, udruživši sredstva s Bernandinom Tupićem iz Zečeva, kupio je 1520. godine od Nikole Vojkovića Ivan Kozal iz Čavice. Ti Kozali bili su daleko drčniji i ambiciozniji od Gorjekovića, i od Strilčića, i od Blaževića, i od Zrkalića, i od svih ostalih čavskih familija, i oni se upinjahu svim silama da se uzveru na višu granu na ljestvici hrvatskog plemenitaškog rodoslovlja. To se možda može iščitavati iz činjenice da je baš Ivan Kozal, za razliku od mnogih koji imadoše u rukama darovnice za Podzvizd i Vrnograč, uspio da, barem nakratko, uđe u posjed ovih gradova, kako bi se to reklo današnjim jezikom sudskih presuda. Ali im ratoborni Kreščići ne dadoše da dugo uživaju na njihovoj plemenitoj koju su daleki preci dobili kao dar od Bele IV jer su mu pred Trogirom spasili glavu od mongolske sablje.
Na kraju i sami Kozali postadoše lovina na koju se bacaše plemići mašući darovnicama s pečatom kraljevske budimske kancelarije. Okomiše se na njih Benko Baćan i Baltazar Alapić, poznati po tome što su u svojim rukama imali barem desetak darovnica izdatih navodno lično od kralja, pa mahaše s njima, ali ne zna se da su ikada i stvarno prisvojili bilo koji od posjeda na koji udaraše. Kada se riješiše ove napasti, i sami Kozlini okaniše se ovih prljavih poslova, a i Osmanlije su već bile blizu tako da im ništa nije vrijedilo ako se ne uspiju odbraniti od “nove pošasti” koja se prelijevala s istoka.
Priča se da su se čavska plemena dobro držala u borbama protiv osmanske vojske i da su poput osica iskakali iz svoje neobične utvrde i zabadali se u bokove turskih odreda koji su se bacali na Bužim. I još hitrije su se povlačili i zatvarali u svoju utvrdu braneći je junački i bez popuštanja. Ali, svaka je opsada ostavljala dubok trag na glavnoj kuli koja više nije mogla izdržavati topovsku đulad i jedva je stajala uspravno, a zidovi na mnogim mjestima bijahu tako načeti da nije bilo vremena za popravak. Tako se sudbina Čavnika, ova, ispisivana historijskim dokumentima, opet poklopi sa sudbinom Javnika, onom, ispisivanom u narodnoj mašti.
Načet silnim naletima osmanske vojske, nađe se Čavnik na popisu krajiškog zapovjednika Ivana Lenkovića, među Podzvizdom i Vrnogračom, i ostalim gradovima namijenjenim za potpuno rušenje. Tako su, kao u legendi, oni koji su podigli grad morali na kraju sami da ga sruše, a način je bio samo jedan, da se od grada povuče čoha i pospe barutom i cijeli Čavnik, kao Javnik u priči, poleti u nebo. Osmanlije ga ne obnoviše kao što su to uradili s Podzvizdom i Vrnogračom, već ga ostaviše onakvog skljokanog u hrpu kamenja po kojem izrasta šiblje i u pukotinama između kamenova plaze zmije, stvarne, rekao bi čovjek samo što ne progovore.
