Vjeko Matuh (24) iz Bugojna s pet i po godina ostavljen je na bugojanske ulice, prepušten sam sebi. Spavao je na ulici, u internetskim klubovima, gdje je stizao. Socijalna služba s devet godina ga je smjestila u dom, gdje ostaje do 22. godine.
Za Dnevni avaz govorio je o teškom životnom putu, koji je, kako kaže, iza njega.
– Otac mi je poginuo, a živio sam s očuhom i mamom. Trpio sam nasilje od očuha, udarao me, maltretirao i, jednostavno, nisam mogao to trpjeti i završavam na ulici. Spavao sam gdje sam stizao, ljeti ili zimi. To su saznali u Centru za socijalni rad, pa me prebacuju u Zenicu – govori Matuh na početku razgovora.
Ne krije da mu je bilo teško. Kaže, nije znao uopće kuda ide niti kamo ga vode. Nije mu bilo jednostavno doći u grad gdje nema i ne zna nikoga, ali i uklopiti se s ostalima. Međutim, uspio je sve to prebroditi znajući da je to za njegovo bolje sutra.
Nikad neće zaboraviti susret s majkom prije pet godina kada ju je, kaže, pitao sve što ga je tištilo godinama. Ali, ne krije da je prvo pitao: „Zašto?“
– Pitao sam je zašto je ostavila mene, brata i sestru u dom. Rekla je da nas nije mogla izdržavati, u šta ja ne vjerujem. Skromno smo živjeli, imali osnovno za život. Plakala je, a ja sam bio ravnodušan – iskren je Matuh.
Kaže, nikad joj neće oprostiti što u 13 godina njegovog odrastanja u domu nije mogla naći sat vremena da ga posjeti i vidi svoje dijete.
– Odrasti bez roditeljske ljubavi nešto je najteže. Nemaš vjetar u leđa, podršku, sve moraš sam. Pregazio sam trnovit put. Završio sam za elektroinstalatera, elektromehaničara i građevinskog tehničara. Danas sam stalno zaposlen u VIK-u, živim pod kirijom i maštam o svojoj porodici – zaključuje Matuh.
MAŠTAO DA BUDE NOGOMETAŠ
Matuh je od devete godine igrao i trenirao nogomet, maštao je da jednog dana postane nogometaš.
– Bio sam dio reprezentacije beskućnika BiH. Trebao sam ići na pripreme u Njemačku, ali morao sam odbiti taj poziv, jer sam dobio stalni posao. Tako da, sudbina je htjela drugačije – govori Matuh.
