Dragi naš Amel, sine, brate!
Šta da kažem brate moj? Osim da nam nedostaješ! Kažu vrjeme liječi sve, ne ovu bol, tugu ne liječi.
Evo godinu dana prođe i dalje ista bol, ista tuga!
Koliko puta sam željela da mi te život vrati bar na jedan tren, bar još jednom da te zagrlim i da izgovorim riječi 'brudi moj'.
Naš zadnji susret je bio tako običan, svakodnevni kao da će ih biti još mnogo, ali, na žalost, nije bilo tako.
Nismo se ni oprostili kako treba. Kratki poljubac i slab zagrljaj, kao da će ih još na hiljade biti..., a bio nam je zadnji!
Koliko puta sam plakala, koliko puta sam poželjela da me Bog uzme sebi kao što mi je uzeo tebe, ali ne vrijedi.
Dragi naš Amele, nikad te nećemo zaboraviti, u našim srcima ćeš uvijek živjeti. Uvijek ćemo te spominjati, pamtiti i voljeti.
Nema dana da te se ne sjećamo i ne pominjemo.
Volimo te beskrajno tvoj Papa, Mama, sestra Sanita, sestra Amna i tvoja Selina i Arijan.
