Za Raziju Mujanović, našu najbolju i najtrofejniju sportašicu svih vremena, košarkaši teren nije jedino polje na kojem je pokazala svoju hrabrost i upornost - piše Azra.
Iako o tome, sve do sada, nije govorila u javnosti, Razija se 2012. godine suočila sa dijagnozom raka dojke, koji je bio u početnom stadiju. Kako smo to od nje i navikli, Raza je i iz ove utakmice, kao i iz brojnih košarkaških, izašla kao pobjednik.
– Nikada nisam razmišljala o bolesti tog tipa, nisam radila mamografiju ni ultrazvuk. Međutim, jedna prijateljica je došla kod mene i rekla mi da ima nešto na dojci, da su je hitno uputili na pregled i da se na kraju ispostavilo da je rak. Te večeri sam nešto čitala na internetu i naišla na savjet da žena barem jednom mjesečno treba uraditi samopregled kada se tušira. Otišla sam da se tuširam, provjerila i napipala nešto sitno kao zrno kafe, ako nije i manje. Nakon toga mi se stvorila neka sugestija i nazvala sam da zakažem termin i da, za svaki slučaj, odem kod svoje doktorice. Medicinska sestra me je pitala je li mi hitno, a ja sam joj odgovorila da nije i da može kad god, jer nisam bolesna. No, u podsvijesti mi se stvorio neki strah. Doktorica me je pregledala i rekla da misli da nije ništa, ali mi je dala uputnicu da se javim kod glandularnog hirurga na Koševo. Otišla sam kod doktorice Balte i ona me je pregledala. U tom momentu mi ništa nije rekla nego me uputila da odmah uradim magnetnu. Sačekala sam nalaz i u njemu sama pročitala da su ćelije kancerogene.
Šta ste nakon nalaza uradili?
Vratila sam se kod doktorice i rekla: „Znam šta je, jasno mi je“. Rekla mi je da je pretpostavljala da je to, ali da nije htjela da mi kaže prije nalaza. Nakon toga sam radila još neke nalaze i operirala se – kaže ona.
Kako ste se osjećali u momentu kada ste pročitali nalaz?
– Grozno. U tom momentu nisam znala na koja vrata da krenem. Inače, nisam negativna i uvijek mislim da će biti dobro, ali svaki čovjek takvu vrstu saopćenja teško prihvati. Normalno je da svaki čovjek razmišlja: „Aha, karcinom…, od toga se umire“. I onda se u razmišljanju počnu nadovezivati pitanja šta i kako? U tom momentu svijetla tačka ne postoji.
U čemu ste je pronašli kasnije?
– Svako jutro sam ustajala, plakala i razmišljala. Čak sam razmišljala i gdje ću da se ukopam. To su takve crne misli. Moja prijateljica se u međuvremenu operirala i krenula na terapije, a ja sam pred njom uvijek bila pozitivna i govorila joj da će prebroditi sve to. Međutim, kada je mene „strefilo“, onda je bilo drugačije. Može vam pričati šta god ko hoće, ali je psihički teško to podnijeti. Moj život je sedam dana bio pakao, a onda sam osmi ustala i rekla: „Od danas ne plačem. Od danas se borim. Ja ću to preživjeti bez obzira na to u kojoj je fazi. Vjerujem, jer sam iz toliko bitki, životnih i sportskih, izašla kao pobjednik. Vjerujem da ću i iz ove“. Jednostavno, nisam više razmišljala da sam bolesna, krenula sam dalje i jedva čekala operaciju. Vjerovala sam ljekarima i imala dobar tretman.
Je li se iko u Vašoj porodici, osim Vas, suočio s tom dijagnozom?
– Ne, niko. Imam tri starije sestre i niko nikada nije imao problem. Nije ni majka, ni tetke. To obično ide po toj liniji.
Jeste li se za ovih sedam godina, koliko je prošlo od suočavanja s dijagnozom, ikada bojali da će se bolest vratiti?
– Nisam. Ne.
Kompletan intervju čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra
