Podgrmeč je dio Krajine i područje smješteno između rijeke Une i Sane. Između Bosanske Krupe i Sanskog Mosta leži predivni kraj bogat prirodnim ljepotama i kulturno-historijskim znamenitostima. U ovom dijelu Krajine leži velik broj naselja u kojima danas gotovo da i nema života. Rat nikome nije donio ništa dobro, a ovom području uzeo je i srce i dušu.
Danas je to pustoš i zaraslina koja čeka neka bolja vremena da zbog svog antifašističkog naslijeđa, čiji su tragovi vidljivi i danas, bude stavljena u službu kutlurno-historijskog turizma.
Suvaja mjesto staraca
Nekada šumarski i rudarski kraj odakle je bivša država crpila ogromne količine drveta i ruda, podgrmečko naselje Suvaja danas je zaboravljeno od oba bh. entiteta. Mještani više ne vjeruju u politiku već samo u svoj rad, ali ni raditi se više, kažu, nema šta. Sve je manje posla, narod živi od penzija i poljoprivrede. Mladima ne pada na pamet da se vrate u mjesto koje ni interneta nema.
Milorad Mazalica (60) predsjednik je Mjesne zajednice Suvaja. Na rodnu grudu se vratio 2000. godine. Zaposlen je u susjednom selu Radić u privatnoj firmi „Jela Grmeč“. On i supruga žive sami, kako kaže, jednom nogom u grobu i čekaju smrt.
„Ovdje su se vratili uglavnom stariji ljudi i penzioneri. Stanovništvo većinom živi od poljoprivrede i šumarstva. Stočarstvo je isključivo za vlastite potrebe jer nema otkupa stočarski proizvoda. U Suvaji nema male djece osnovnoškolaca pa škola nije ni obnovljena jer nema potrebe za njom. Najbliža škola je u Radiću, i tu idu sva povratnička djeca iz podgrmečkih sela. Mještana koji stalno borave ovdje, ima oko stotinjak u pedeset kuća. Uglavnom su to bračni parovi i samci“, kaže Milorad
Selo je nastalo uslijed seobe ličkih Srba koji su sredinom 18. stoljeća došli u ove krajeve. Tad su se brojni stanovnici migracionom strujom iz Dalmacije i Like doselili u Potkozarje i Podgrmeč i naselili prostor izmedu Vrbasa i Une do Save. U gornjem dijelu ove doline još uvijek postoji izvor i voda po kojem je ovo mjesto dobilo naziv. Kod ovdašnjeg stanovništva još uvijek su svježe predaje o tome da su se turske karavane, koje su ovuda prolazile odmarale i krijepile na tom izvoru zbog čega je narod to nazvao turske vode.
„Moj djed mi je pričao da je bio mali dječak kada ga je otac u sepetu nosio preko neke vode. Tako su nastala ova sela ovdje u kojima je prije rata živjelo oko 750 stanovnika podijeljeni na selo sa jedne i druge strane ovog tu manjeg brda iza kojeg se nalazi magistralni put koji vodi za Bosanski Petrovac. Ja kad sam išao u školu svaki razred je imao dva odjeljenje. Prije su ljudi uglavnom radili u šumariji i rudniku mangana i boksita. Na Šolajama je bila jama koja je išla u dubinu pet kilometara. Kopala se ruda puno ovdje. Danas to ne radi“, kaže Milorad.
Rajko Ajduković (65) ovdje se vratio odmah nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Kuću je sam obnavljao ali nije mogao da ostane i živi ovdje sve dok nedavno nije otišao u penziju nakon čega se zastalno vratio u rodni kraj.
„Moja djeca žive i rade u Banja Luci, ja i žena smo tu s tim da ona ode povremeno da čuva unuka. Sin mi je nezaposlen, a ja imam 400 km penzije. Ovdje usijem kukuruz, bavim se pčelarstvom i održavam voćnjak“, kaže Rajko
Prije rata je radio u šumariji i od toga dobro živio a onda je počeo rat koji, kaže, Rajko, nikome nije donio dobro. Narod ovdje uopće nema problema sa nacionalizmom. Žive kao prije što su živjeli, samo nema perspektive za mlade.
„Tri generacije se sad neće pomiriti eto šta su napravili. I šta smo dobili od svega toga? Ništa! Nas su digli odavde i odveli u Bratunac gdje se skrkljala masa ljudi. Nisam tamo mogao dugo izdržati gledao sam da se prebacim u Banja Luku. Narod se ne pita ništa, samo sluša naređenje vođa, a onda te iste vođe prodaju narod. Tako je bilo i ovdje s nama“ priča Rajko
Prazna obnovljena crkva
Sve do Drugog svjetskog rata ovdje je postojala mala drvena crkva koja je u ratu izgorjela. Bio je i lokalni sveštenik koji je živio u ovom kraju zbog potrebe vjerskog života koji je tada bio znantno intenzivniji u odnosu na kasniji period. U vrijeme Jugoslavije, mještani kažu da je postojao samo jedan sveštenik sa sjedištem u Bosanskoj Krupi, koji je bio nadležan za cijeli ovaj kraj. A onda poslije ovog rata, narod je odlučio da dovrši ono što je započeo i tako je nikla nova crkva.
„Svećenik Savo Janković, dolazi povremeno kada ima sahrana ili vjenčanje. On pokriva naselja Ruiška, Dubovik, Hašani, Benakovac, Jasenica i Suvaja“, kaže Milorad
Trećeg juna ovdje slave crkvenu slavu car Konstantin i carica Jelica. To je rijetka prilika da se stanovnici ovog kraja okupe, vide i porazgovaraju nakon dužeg vremena. Zato se vrijedni Milorad uhvatio posla i kosi okolo crkve i groblja kako bi sve bilo spremno za taj dan.
Narod ovdje ne interesuje politika. Došli su da u miru provedu ostatak života u mjestu gdje su se nekada igrali, odrastali i za koje ih vežu prelijepe uspomene. Danas mladi nema, a nema ni dječije igre, jer niko ne želi ovdje da živi u mjestu koje nema nikakve perspektive. Samo dođu kratko ljeti da obiđu. Ima ih u raznim dijelovima svijeta.
"Niko od mlađi ljudi neće ovdje da živi. Oni ili su već odavno vani ili odlaze iz Banja Luke i drugih gradova vani u potrazi za boljim životom. A tako je svugdje ne samo ovdje. Politika je sve kriva i političari. Oni se u javnosti svađaju rekao bi čovjek da će se potući, a onda kad se kamere ugase, sjednu zajedno i piju kavu. Mladima je to dodijalo i zato odlaze, jer ne mogu više čekati kada će biti posla“, kaže Milorad
I tako godine prolaze a prelijepi kraj Podgrmeča lagano odumire, baš kao u nekoj priči o ukletoj sudbini, zaboravljen od svih, na vjetrometini slavne antifašističke prošlosti, opustjelog naslijeđa proteklog rata i nikakve budućnosti. Ostaje nada da će taj vrijedni krajiški čovjek koji se stoljećima izdizao iznad različitih politika, sukoba i burnih vremena koja sa sobom nisu donosila ništa osim bespuće i duhovni poraz, uspjeti ponovo da izgradi život i vrati stari sjaj ovom kraju.
