Postepeno su se totalitarni režimi, koji su u zemljama Srednje i Istočne Evrope postojali više od četrdeset godina, počeli urušavati.
Poljska, Čehoslovačka, Rumunija i nešto kasnije nakon raspada Sovjetskog Saveza i baltičke zemlje, započele su proces dvostruke transformacije - prelaz iz totalitarnog režima u demokratsku državu na jednoj, a ekonomski - od centralno planirane ekonomije do ekonomije slobodnog tržišta.
Bez sumnje ovaj period od 30 godina, za većinu istočnoevropskih, centralno istočnih i baltičkih zemalja, možemo reći da je bio i više nego uspješan. Jedanaest zemalja je u Evropskoj uniji, stanovnici ovih zemalja su bogatiji , žive duže, i generalno su sa svojim životom zadovoljniji.
Život iza željezne zavjese bio je dramatično gori - sovjetska invazija na Čehoslovačku 1968.godine donijela je pravu diktaturu, osnovnih potrepština nije bilo, a da bi se otišlo na more, Česi i Slovaci su morali da ispunjavaju posebne dokumente. Jugolsavija je za njih bila pojam slobodne zemlje. Tako je bilo sve do 1989. godine. Česi su se za svoju slobodu izborili na ulicama -njihova revolucija bila je nježna kao baršun, pa zato i naslov "Baršunasta revolucija". Bivši disident postao je prvi predsjednik slobodne Čehoslovačke. Kada se na Balkanu počelo ratovati, Česi i Slovaci se 1993. godine mirno razilaze.
„Bilo je to neviđeno uspješan period. Iako je ponekad bilo nemirno i događale su se prilično gadne stvari, ali nijedna od ovih jedanaest zemalja u svojoj istoriji nije imala ovako uspješne tri decenije" izjavio je bivši ministar privatizacije Čehoslovačke a kasnije ministar finansija Ivan Mikloš za časopis Respekt.
Iako smatran za period procvata, prelazak na kapitalizam donio je tipične kapitalističke boljke - društvenu nejednakost ( ogleda se u kvaliteta življenja i zarade u urbanim i ruralnim sredinama ) i depopulaciju nekih zemalja ili dijelova zemalja (ljudi odlaze u velike gradove, sela ostaju prazna na jednoj strani, dok se iz malih država ljudi sele u veće ).
Bezbjednosno, najveći teret trenutno leži na zemljama poput Litve, Latvije i Estonije koje dijele granicu sa Rusijom.
Sa ekonomskog stajališta, Češka je, nakon trideset godina, postkomunistički šampion „puta na Zapad“. U pogledu bruto domaćeg proizvoda po glavi stanovnika, što je pokazatelj koji se najčešće koristi za mjerenje ekonomske snage zemlje, Češka nema konkurenciju.
Češka Republika ekonomski nije stigla Njemačku, prestigla je Grčku i Portugal, i opasno se približava Italiji i Španiji.Ipak, kada Česima na kraju mjeseca "legne" plata na račun, sve informacije o uspješnoti privrede kao da nestanu. Naime, Slovenci pa čak i Estonci, čije su ekonomije na papiru slabije, imaju veću prosječnu platu od Čeha. Ova neusklađenost između plate i ekonomije bazira se na samoj prirodi češke ekonomije, koja se temelji na, pojednostavljeno govoreći, montiranju finalnih proizvoda i njihovog izvoza u inostranstvo, što je ipak posao sa nižom dodanom vrijednošću.
Rad slovenačkog ili estonskog radnika je u tom smislu kvalitetniji od rada jednog Čeha. Češki ekonomisti tvrde da rad na sklapanju dijelova u automobilskoj industriji vrijedi manje od sastavljanja sowtverskog programa. Zato je mjesečna plata nominalni manja. Ekonomista David Marek iz kompanije Deloitte kaže da kada se govori o BDP-u po glavi stanovnika.
Mjereno ne samo ekonomskim parametrima, upravo Estonija je napravila najveći skok naprijed u zadnjih trideset godina: BDP po glavi stanovnika Estonije se više nego utrostručio. Međutim, i Estonija i druge dvije baltičke zemlje platile su visoke cijene u smislu odliva stanovništva i nejednakosti zbog svog grabežljivog ekonomskog rasta, objavljeno je u češkom sedmičniku Respekt.
Slovenci imaju najviši životni standard među istočnoevropskim zemljama, baš kao i prije trideset godina: stanovnici Slovenije imaju najveće plate, najmanju nejednakost među stanovnicima i imaju najduži životni vijek. Iako su Bugarska i Rumunjska napravile veliki korak naprijed, one ostaju najsiromašnije članice EU-a i nakon 30 godina tranzicije.
Svakako najzanimljiviji parametar uspješnosti jeste upravo spomenuti životni vijek stanovnika. Kada govorimo o prosječnom očekivanom životnom vijeku sve bivše države nekadašnjeg istočnog bloka značajno su poboljšale svoj status.
Slovenija ponovo izlazi kao pobjednik u ovom parametru. Broj godina za koje se može očekivati da će biti proživljene u punom zdravlju, tzv. zdrave godine života za prosječnog Slovenca je porastao sa 73 godine na 81, što je najveći rast i što Sloveniju svrstava među države kao što je Njemačka ili Portugal. Slijede Češka, Poljska, Estonija i Slovačka. "Najgore" su prošle zemlje poput Mađarske, Bugarske, Rumunije, Litve i Latvije, sa 75 godina prosječnog očekivanog životnog vijeka.
