Prvi je da velikim dijelom bude potvrđena prvostepena presuda po kojoj je dobio 40 godina robije jer je kriv za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, uključujući i genocid.
Druga je da se prvostepena presuda preinači i da znatno bude smanjena zatvorska kazna, pa čak i da Karadžić bude oslobođen.
Treća mogućnost je da bude osuđen na doživotnu robiju.
Delikatna veza
- Smatram da će sudije igrati na sigurno, pa se neću iznenaditi ako u konačnici bude osuđen da do kraja života ostane u zatvoru. Time bi se umirila javnost u BiH, odnosno žrtve zločina za koje je odgovoran Karadžić - kaže za „Avaz“ Nevenka Nena Tromp, nekadašnja haška istražiteljica u sudskom procesu protiv Slobodana Miloševića.
Ona odlično poznaje Tribunal u Hagu, a iz štampe joj je upravo izašla knjiga "Smrt u Hagu", u kojoj detaljno govori o suđenju bivšem predsjedniku Srbije i otkriva brojne nepoznate detalje u vezi s tim.
Tromp dodaje da su u slučaju doživotne kazne Karadžiću moguća tri podscenarija.
- U takvoj presudi moglo bi se desiti da sud ocijeni da je prvostepena presuda ispravna, ali da kazna za utvrđena zlodjela nije bila adekvatna, pa se zato preinačuje. Onda, moglo bi se desiti da, osim za genocid u Srebrenici, on bude osuđen za isti takav zločin u Bosanskoj krajini i/ili Podrinju. Treća, meni najpoželjnija opcija, pa i najlogičnija, jeste da bude proglašen krivim za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu zajedno s tadašnjim strukturama Srbije.
No, tek ćemo u srijedu znati šta će se odista desiti - kaže ona.
Upitana kako je moguće da u prvostepenoj presudi Karadžić jeste kriv, ali da nema povezanosti preko Slobodana Miloševića, koji je u optužnici najvažnija karika koja RS povezuje sa Srbijom, Tromp odgovara da se radi o delikatnoj vezi između individualne, kolektivne, državne, ali i međunarodne odgovornosti za genocid počinjen u BiH od 1992. do 1995. godine. U prvom redu, postmiloševićevska Srbija uložila je velike političke, diplomatske i pravne napore da zaštiti one dokaze koji bi pokazali direktnu umiješanost Srbije u genocidni proces. Tu je na neki način našla podršku međunarodne zajednice, tj. onih zemalja čije su snage bile na terenu u BiH od 1992. do 1995., ali nisu spriječile genocid.
Sitne korekcije
- Prema Konvenciji o genocidu, sve zemlje članice UN-a i potpisnice konvencije dužne su spriječiti genocid. Tako da, recimo, ni Americi ni Kanadi ne bi odgovaralo da svi dokazi o genocidu u BiH izađu u javnost.
Tokom suđenja Miloševiću imali smo u junu 2004. godine međupresudu u kojoj je navedeno da je tim Tužilaštva u Hagu, s Džefrijem Najsom (Geoffrey Nice) na čelu, iznio uvjerljive dokaze za to da optuženi mora odgovoriti i na optužbe za genocid. I to ne samo za Srebrenicu nego i Bosansku krajinu te Podrinje.
Milošević se u svom dijelu odbrane, koja je uslijedila poslije ove poluvremenske presude, uopće nije stigao baviti protudokazima za genocid. Da je poživio do kraja suđenja, on bi sigurno bio osuđen i za genocid u BiH, jer sudije ne bi imale izbora nego velikim dijelom potvrditi odluke o genocidu iz te poluvremenske presude - ističe Tromp.
Vraćajući se na očekivanu konačnu presudu Karadžiću, ona pojašnjava da je sklona vjerovati da će on biti osuđen na doživotnu robiju uz sitne korekcije prvostepene presude.
- To bi bio neki status quo. Prvotna presuda već je poznata. Ako se ne bi dirala uloga Srbije u ratu u BiH, onda je to neka "sigurna opcija" za Tribunal - kaže ona.
Uloga Momira Bulatovića
Tromp nema ni trena sumnje da bi Milošević, da nije skončao u haškoj ćeliji, bio proglašen krivim.
- Često možemo pročitati svakojake teorije zavjere. U Srbiji je prevlađujuća da je on "briljirao", da je pobio sve argumente Tužilaštva i da ga je Hag morao likvidirati jer bi u suprotnom on bio slobodan čovjek.
Ništa nije dalje od istine od ovoga.
A moram istaći i da je posljednja osoba koja ga je viđala u posljednjim danima njegovog života bio Momir Bulatović. On možda ima neke odgovore o posljednjim danima Miloševića koji zanimaju javnost - kaže Tromp.
