Formula „troškovi plus 50“
Prema uputama iz Bijele kuće, administracija priprema zahtjeve prema kojima bi Njemačka, Japan i eventualno bilo koja druga zemlja koja ugošćuje američke trupe plaćala punu cijenu troškova američkih vojnika raspoređenih na njihovom tlu - plus 50 posto ili više za privilegiju da ih ugosti, piše Blumberg (The Bloomberg).
Pored toga što bi tražili više novca po formuli "troškovi plus 50“, administracija želi iskoristi novi zahtjev kao način da utiče na zemlje saveznice da svoje politike blisko usklade s politikom SAD.
U nekim slučajevima, od država koje ugošćavaju američke snage moglo bi se tražiti da plate pet do šest puta više nego sada, navodi list i dodaje kako tim predsjednika Donalda Trampa takav potez vidi kao jedan od načina da se partneri NATO-a potaknu na veća ulaganja u oblasti odbrane – što je pitanje koje je Tramp postavio saveznicima nakon što je stupio na dužnost.
S druge strane, određeni američki zvaničnici se plaše da bi novi zahtjev mogao biti posebno velika uvreda za snažne saveznike SAD u Aziji i Evropi, koji već propituju Trampovu posvećenost njima i ostanak američkih trupa na njihovom tlu, piše Blumberg.
"Čak i postavljanje ovog pitanja daje pogrešnu informaciju o tome da su te snage u korist tih zemalja", rekao je Daglas Lut (Douglas Lute), bivši američki ambasador u Sjevernoatlantskom savezu. "Istina je da su oni tamo jer je to u našem interesu."
U Njemačkoj, koja sada plaća oko 28 posto troškova američkih snaga koje se tamo nalaze, ili milijardu dolara godišnje, SAD se oslanja na nekoliko ključnih instalacija: Regionalni medicinski centar Landštul (Landstuhl) i vazduhoplovna baza Ramštajn (Ramstein). Landštul je medicinska ustanova svjetske klase koja je pružila hitnu pomoć američkim vojnicima ranjenim u Iraku i drugim problematičnim mjestima, piše Blumberg i dodaje kako se u Njemačkoj nalazi i sjedište američke Komande za Afriku, te da bi procjena koliko bi Njemačka trebala platiti za te baze, koje služe za mnoge druge interese, bila komplicirana.
Iznuđujući potez
Vašington post (The Washington Post) piše da Tramp ne prihvata argument da su američke snage u Njemačkoj strateška prednost za Sjedinjene Države, te da je formula - koju je osmislio u privatnim razgovorima sa saradnicima i nazvao „troškovi plus 50“ - "izazvala strah u srcima američkih saveznika koje ovaj potez vide kao iznuđujući".
Glasine da bi formula mogla postati globalni standard posebno su uzdrmale Njemačku, Japan i Južnu Koreju, u kojima je smješteno na hiljade američkih vojnika, dok su prema anonimnom izvoru američki zvaničnici spomenuli zahtjev barem jednoj zemlji u formalnom pregovaračkom okruženju.
Jedan od prvih saveznika SAD-a koji se suočio s tvrdokornom taktikom Trampove administracije bila je Južna Koreja, koja je prošlog mjeseca pristala platiti 925 miliona dolara za smještaj 28.500 američkih vojnika. To je povećanje od 8,2 posto u odnosu na prethodnu godinu i oko polovina ukupnih troškova, piše WP.
Portparol Vijeća za nacionalnu sigurnost, Garet Markiz (Garet) rekao je da je Trampova administracija "posvećena dobivanju najbolje ponude za američki narod", ali da ne bi komentarisala "tekuće rasprave u vezi sa specifičnim idejama". Viši zvaničnik u administraciji pak tvrdi da zahtjev nije formalni prijedlog ili politika, već služi kao neka vrsta „maksimalne naplate“ koja je djelomično osmišljena kako bi se skrenula pažnja na pitanje koje govori o Trampovom zahtjevu da saveznici trebaju preuzeti veći teret vlastite odbrane.
"Tramp je u pravu kada želi da saveznici SAD-a preuzmu veću odgovornost za kolektivnu odbranu, ali zahtijevanje novca za zaštitu od njih je pogrešan način", rekao je Stiven Volt (Stephen Walt), stipendista međunarodnih odnosa na Harvardskom univerzitetu. "Naše oružane snage nisu plaćenici, i ne bismo trebali slati američke trupe na štetu samo zato što nam druga zemlja plaća."
List navodi kako diskusija dolazi u trenutku kada se saveznici pripremaju za godišnji ljetnji samit, na kojem je Tramp već dva puta kritikovao njemačku kancelarku Angelu Merkel oko doprinosa njene zemlje odbrani. „Tramp rutinski pogrešno navodi aranžmane finansiranja NATO-a i ciljeve potrošnje na odbranu, ali Njemačka priznaje da nije ispunila cilj potrošnje dva posto bruto domaćeg proizvoda na odbranu“, napisao je Vašington post.
Uloga SAD u NATO-u
"Tramp je imao mnogo loših ideja. Razmatranje uloge Amerike u NATO-u nije jedna od njih“, napisao je profesor političkih nauka Beri Pozen (Barry R. Posen), u rubrici 'Mišljenja' za Njujork tajms (The New York Times).
Pozen podsjeća da je NATO formiran da bi spriječio dominaciju Sovjetskog Saveza nad Evropom ističući kako je „Trumanova administracija bila jasna: glavna svrha postavljanja američkih vojnih snaga u Evropu početkom 1950-ih bila je da ostanu dovoljno dugo da bi ispravili ravnotežu moći, a ne da ostanu zauvijek.“
Pozen piše kako je ravnoteža obnovljena do šezdesetih godina, a da su raspadom Sovjetskog Saveza 1992. godine uklonjeni posljednji tragovi velike sigurnosne prijetnje NATO-u, a time i razlog za američko vojno prisustvo u Evropi.
„Ali organizacije ne vole da odlaze iz biznisa, a NATO je bio "dobar brend", što ga čini korisnim za druge projekte. Tako je NATO preuzeo novi cilj: protjerivanje konkurencije iz cijele Evrope i njene periferije, te uvođenje liberalne demokratije državama nastalim raspadom Sovjetskog Saveza“, navodi se u tekstu NYT u kojem profesor Pozen dodaje kako su ratovi NATO-a u Bosni, na Kosovu i u Libiji zavisili od značajne američke vojne sposobnosti, ali da to nije proizvelo funkcionalne liberalne demokratije.
On također dodaje kako među trima posthladnoratovskim novim članicama NATO-a - Mađarskoj, Poljskoj i Bugarskoj - demokratija danas pati od erozije, dok je najava iz 2008. godine da će Ukrajina i Gruzija "postati članice NATO-a", bila alarm za Rusiju - i pomogla je da se utre put novim ratovima. „Drugim riječima, NATO - politički projekat nastao iz dobre namjere zapravo je skup neuspjeh“, napisao je Pozen ističući kako se čini da disfunkcionalni preokret u evropskoj unutrašnjoj politici omogućavaju elite koje se ne plaše stranih prijetnji jer Sjedinjene Države obećavaju da će se brinuti o njima.
„Konačno, NATO pomaže značajne američke vojne akcije u inostranstvu. Postojeća osnovna struktura u Evropi može olakšati intervenciju na većem dijelu Bliskog istoka - ali Bliski istok je drugi dio svijeta gdje bi Sjedinjene Države trebale djelovati manje vojno. Umjesto da političari razmatraju vojne akcije – bolje bi bilo da pregovaraju, a ne da odmah pristupaju evropskim bazama“, napisao je Beri Pozen za Njujork tajms.
Transakcijski pristup i pravda u svijetu
"Trampov plan da natjera svoje saveznike da plate puni trošak američkih trupa na njihovom tlu može mu se obiti o glavu“, napisao je u svom komentaru Edvard Lukas (Edward Lucas) za londosnki list Tajms (The Times), u kojem između ostalog piše kako Trampov „čisto transakcijski pristup“ dovodi u opasnost osnovne američke vrijednosti.
Ogromni aerodromi, skladišni bunkeri, špijunska gnijezda i poligoni za obuku su suštinski dio sposobnosti Amerike da projektuje moć negdje drugdje, napisao je Lukas navodeći kako američko sigurnosno prisustvo u Evropi, Aziji i na Bliskom istoku nije čin milosrđa - već da ostati angažovan tamo sada znači manje problema kasnije.
Također, kolumnista Tajmsa smatra kako danas SAD trebaju saveznike više nego ikad. „Bilo da se radi o Rusiji, Kini, Iranu, terorizmu, Bliskom istoku, Venecueli - za svaku glavobolju nacionalne sigurnosti, s kojom se SAD suočavaju, saradnja s drugim zemljama je bolja nego raditi sam....SAD su pokušale izolaciju. Lekcije nisu ohrabrujuće“, napisao je.
Kao najvažnijim Lukas ističe globalno liderstvo Amerike koje se ne zasniva na fino odštampanim ugovorima ili vojnoj moći – već je američka reputacija, ma koliko izlizana, najefikasniji i najpouzdaniji pobornik pristojnosti, slobode i pravde na svijetu. Na kraju kolumne u Tajmsu, Lukas zaključuje kako je „perspektiva života izvan američkog sigurnosnog kišobrana uistinu zastrašujuća, jer se svijet – snažno desno orijentisan – bori za nabavku nuklearnog oružja. Nijedna zapadna zemlja ne bi trebalo da uživa u perspektivi samostalne sigurnosne politike. Čak ni Sjedinjene Države."
