Preživjela rodbina, koja je uglavnom raseljena po drugim gradovima ili inostranstvu, dolazi samo sezonski, najčešće na nekoliko dana. Nekada, jedini kontakt koji ove žene imaju sa svijetom je poštar koji im donosi račune.
Mejra Čakanović je jedna od stotinu žena koje žive same u ovom području. Iako živi u tuđoj kući, brine se o imanju kao da je njeno. "Borim se još koliko mogu za svoju potrebu da imam, da ne idem po pijaci i tako", kaže Mejra, koja je preživjela strašnu tragediju. U genocidu su joj ubijena dva sina, muž, rodbina i komšije, a i danas se svakodnevno bori sa životom.
"Zna njeno srce, svake majke. Nije samo moje, one znaju kako je teško živjeti i kako je ustati sebi da nasiječeš drva, ne može ona penzija ništa da pokrije, dadžbine, koješta, ne može. Moraš ustati da radiš da bi imao osnovne svoje stvari. Teško je svakoj majci koja je svoje dijete izgubila", ističe Mejra, koja je simbol hrabrosti i opstanka.
Većina žena u ovoj regiji preživjela je genocid, a njihova rodbina živi daleko. Sezonske posjete su rijetke, a pomoć od države gotovo nepostojeća. "Penziju nemam, ali narod iz inostranstva, dođe, donese, uvijek imam dinar. Borim se još", kaže Bida Teskeredžić, još jedna od žena koja je ostala da živi sama.
Za Mejru Čakanović, rodbina živi daleko, a u genocidu su joj ubijeni suprug i dva sina. "Ovaj mlađi jedno dijete imao, rodilo se kada je pala Srebrenica, imala sedmicu dana seka. Ona je sada u Americi, hvala Bogu. Završila je školu i udala se i eto tako živi. A što se tiče mene, kako sam njih ukopala dan-noć sam išla na mezarje, išla i na teravije", prisjeća se Mejra.
Danas, 80-godišnja Mejra rijetko izlazi iz kuće zbog bolesti, ali i dalje nastoji živjeti, unatoč svim teškoćama s kojima se suočava. Ove žene u Srebrenici, iako same, ostale su simbol hrabrosti, snage i borbe za opstanak u najtežim uvjetima, piše RSE.
