On je najmlađa žrtva koja će ove godine biti ukopana u mezarju Memorijalnog centra. Imao je samo 23 godine kada je ubijen. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u sekundarnoj masovnoj grobnici Liplje, u općini Zvornik 2001. godine, javlja Anadolu Agency (AA).
Otac Ahmo priča o lijepim starim vremenima, skladnoj porodici koja je uništena padom Srebrenice. Priča o sinovima kojih više nema. Priča o oko 40 članova bliže i uže familije koji su ubijeni u genocidu. I priča o sinu Samiru za čijim posmrtnim ostacima tragaju i dan danas.
“U genocidu su nam ubijena oba sina – Salko je imao 23, a Samir 22 godine. Ove godine ćemo ukopati starijeg sina Salku. Pronađeno je više od pola tijela, kompletan donji dio. Već devet godina čeka na ukop, a od mlađeg sina nema još ništa. Još se traga za njegovim posmrtnim ostacima”, počeo je priču Ahmo dok sjedi u stanu u Ilijašu u kojem je ostao sam sa suprugom Zinetom.
Kako je kazao, sin Salko je imao prostrijelnu ranu na lijevoj natkoljenici.
Porodica Ibišević je živjela u Srebrenici. Vodili su miran porodičan život. Gradili i gradili bolju budućnost za sinove do 1992. godine. Nakon toga dolazi strašno ljeto ’95. Ahmo s braćom i sinovima odlučuje da sa hiljadama drugih Srebreničana krenu na “put spasa”, koji je za hiljade ljudi bio put smrti.
Odlučili su da se razdvoje i da krenu odvojenim putevima.
“Mlađi brat i moji sinovi su kazali da ne idemo zajedno jer će biti ranjavanja i svega i da nećemo moći spasiti jedan drugog. Dogovorili smo se da idemo odvojeno. U početku sam vidio starijeg sina, nosio je amidžića od supruge Zinete, bio je teško ranjen. A mlađeg sam vidio u putu s dvojicom mladića, njegovih prijatelja. Rekao sam mu gdje da ide, a da ću i ja doći”, prisjetio se Ahmo pada Srebrenice i puta prema slobodnoj teritoriji.
Bez snage za povratak
Međutim, nakon toga više nije vidio sinove. To je bio njegov posljednji susret s njima.
Salkini posmrtni ostaci će nakon 25 godina od ubistva konačno naći svoj smiraj u mezarju Memorijalnog centra sa ostalim žrtvama srebreničkog genocida.
“Bit će to teško preživjeti, ali će poslije biti lakše, jer znamo gdje mu je mezar. Ostaje bol za cijeli život, a još veća za mlađim kojeg još nismo pronašli. Nismo imali ženske djece, a oni su majci pomagali u svemu”, rekao je Ahmo dok briše suze.
Ranije je ukopao i dva mlađa brata i majku. U Srebrenicu, kako je kazao, nije razmišljao da se vrati.
“Nisam mogao psihički. S njima sam radio, igrao fudbal i oni su sve to napravili. Nisam se mogao sresti s njima”, ispričao je Ahmo.
O sinovima i sretnom životu prije genocida smogla je snage da priča i majka Zineta, koja je danas i narušenog zdravlja. Miluje i gleda nekoliko fotografija sinova, koje su uspjeli sačuvati nakon što su morali napustiti svoju kuću.
“Srbi i muslimani, svi smo živjeli u jednom komšiluku. Nisu mi rekli: ‘Zineta, spasi svoju djecu’. U stanu smo se rastali”, kazala je Zineta.
Dok su bili u autobusima, koji su ih prevozili do slobodne teritorije, kraj puta je vidjela sina Salku.
“Išli su putem dva po dva. U njih su bile uperene puške. Govorila sam da stanu da izađem. Nisu mi dali. Nisu dali nikome da izađe”, prisjetila se Zineta koja će mezar sina Salke obići nakon 11. jula.
