Tortura od "voljene osobe": Selma je 12 godina bila žrtva svog muža, trpila je udarce, silovanje

Tridesetpetogodišnja Selma dvanaest godina bila je žrtva svog muža, a danas je utočište pronašla u Sigurnoj kući.

Od samog početka njen momak, a zatim suprug bio je ljubomoran, psihički ju je, kaže, maltretirao, branio joj da se druži sa prijateljicama, da izlazi bilo gdje pa čak i da se viđa sa porodicom, prenosi Hayat.ba.

- Ni u trgovinu nisam smjela sama otići, zaključavao me je, svaki kontakt sa ljudima mi je prekinuo. Nakon uvreda i zabrana, počelo je fizičko nasilje koje je trajalo godinama. Dolazio je kući pijan, brutalno me tukao, zidovi su znali biti krvavi. Uživao je da me siječe nožem – počinje potresnu ispovijest Selma.

Kaže da joj je prijetio, da ju je zatrašivao. Sa porodicom je morala prekinuti svaki kontakt, tako da majku nije vidjela godinama.

Policija je stalno kucala na njihova vrata, on je dobijao prijave za nasilje u porodici, a kada bi sve to završilo na sudu, iz straha za život svojih najmilijih Selma je povlačila tužbu.

- Prijetio je da će mi ubiti roditelje, brata. Kada bi došlo do suda, on uzme nož, isječe me, prijeti da će me ubiti i ja povučem to sve sa suda. Znao je da me prikači na struju, da me zakači za auto i vuče. Grozne je stvari radio, a ja nisam imala kome da se obratim jer nisam smjela ni s kim da kontaktiram. Komšije su često znale zvati policiju, kada mu uspijem pobjeći, nazovem ih i ja. Uvijek je govorio da sam ja kriva za sve. Ja sam nas i izdržavala, ja sam radila, ali svaki put zbog njega sam gubila posao. Dođe, napravi mi problem i ja dobijem otkaz. Sve mi je uzimao, ucjenjivao me je. Sve što me više patio, on je sve više uživao, govorio mi je da će me natjerati da se sama ubijem. On je bio i u zatvoru zbog nasilja u porodici, ali svaki put isto – priča Selma, prenosi Faktor.

Puno puta je odlazila od njega, ali se svaki put vraćala. U početku ga je voljela, a kasnije je ostajala jer nije imala nikog drugog.

- Uvijek je bio pijan, tada se pretvara u zvijer, kada počne udarati, ne zna se zaustaviti. Policija me znala naći u lokvi krvi, u besvjesnom stanju. Čak me i silovao – plačući priča sagovornica.

Nakon godina torture Selma se odvažila doći u Sigurnu kuću i tu je, kako kaže, našla utjehu i novu nadu.

- Oporavljam se, imam svu moguću podršku. Mislim da sam davno trebala napraviti taj korak. Mnogi su mene osuđivali za sve to, da sam ja kriva za to što mi se dešava. Ja sam se nadala da će se on promijeniti, znao je plakati i reći da će biti bolje. Ja se borim, teško mi je, odlučila sam da moram nešto promijeniti. Shvatila sam da mi ne može biti gore, sada se nadam samo najboljem – priča Selma.

Selma želi da se osamostali, ali i da sluša stručnjake kako bi joj pomogli da prevaziđe ovo veliko životno iskušenje.

Menadžerica Sigurne kuće Mubera Hodžić-Lemeš ističe kako je i ova priča dio obrasca kada je u pitanju nasilje u porodici.

- Prva vrsta nasilja koje se dešava u porodici jeste psihološko nasilje, počinje sa uvredama, sa rušenjem samopouzdanja i sa izolacijom. Nasilnik izolira žrtvu od društvene zajednice kako joj niko ne bi mogao pomoći, da se nema na koga osloniti i onda nasilnik postaje centar njihovog života. Tu se stvara jedna patološka veza gdje žrtva stvarno misli da joj niko ne može pomoći, da je niko ne voli i ne želi i preuzima odgovornost za nasilje koje se dešava nad njom jer smatra da je ona odgovorna za sve to jer je on tako ubjeđuje – priča Lemeš-Hodžić.

Žrtve koje od nasilnika odu kod porodice, prijateljice i komšinice vrlo brzo podlegnu pritiscima te mu se vrate nakon prijetnji, ucjena ili obećanja da će se on promijeniti, a ustvari vraćaju se na isto, dok je kod odlaska u Sigurnu kuću situacija drugačija.

- Svaka osoba koja trpi nasilje u porodici može se javiti anonimno na 033 222 000 za područje Kantona Sarajevo i na broj 1265 za Federaciju BiH. Ovaj telefon ima 24-satnu saradnju sa svim institucijama sistema i omogućava brzu i efikasnu zaštitu žrtava nasilja u porodici, može se prijaviti bilo koji oblik nasilja u porodici, fizičko, psihološko, seksulano i ekonomsko – pojašnjava Lemeš-Hodžić.

Menadžerica ističe da kada žena ode u instituciju i nauči koja su njena prava, i kada vidi da ima podršku, da postoji sistem u državi, onda neće dozvoliti da više bude žrtva nasilja narednih 15, 20 ili 30 godina.

- Nasilje ima rok trajanja i ne može se trpiti dovijeka. Ono ne prestaje samo od sebe, ako je bio jedan udarac, bit će i drugi i treći. Važno je da se usvoji da nasilje nije prihvatljivo, da neće samo od sebe prestati i ne treba ga tolerisati. Kod nas je došla žena koja je trpjela nasilje 40 godina, kazala je kako je došla u situaciju ili da se ubije ili da ode. Ja sam odlučila otići, rekla je. "Trpjela sam prvo zbog djece, bili su mali, zatim sam trpila kako će se udati ili oženiti, pa sam trpjela jer me bilo sramota zetova i snaha." Teško je u šezdesetim godinama razmišljati o početku, o osamostaljenju, ali nikada nije kasno – poručuje Lemeš-Hodžić.

U periodu od oktobra 2000. do jula 2019. godine u Skloništu je boravilo 1.914 korisnika, žena djece i djevojaka. A od 2004. do 2019. godine na SOS telefon je zaprimljeno 10.917 poziva.
 

 

Image