Bolna tišina ispunila je hodnike i učionice Elči Ibrahim-pašine medrese u Travniku, gdje su prijatelji, profesori i cijela zajednica oprostili se od Haruna Zahirovića, maturanta čije je prerano preseljenje ostavilo neizbrisiv trag u srcima svih koji su ga poznavali.
Harun je bio sin hadžićkog imama, hafiza Hašim ef. Zahirovića, i uzor mnogima – blag, nasmijan, predan i dostojanstven. Bio je dio 258. generacije medresanata, a njegove kolege i prijatelji ispratili su ga riječima koje paraju dušu: “Mi, njegova 258. generacija… njegovi prijatelji, razred, njegova mladost – nosimo ga sa sobom. U svakom sjećanju, u svakom osmijehu koji je znao podijeliti, u svakoj tišini koju je znao razumjeti. Nedostaješ, brate. Nedostaješ u safovima, u klupama, u hodnicima medrese… u životu.”
Iz medrese je poslana i dirljiva poruka iz učionice koja više nikada neće biti ista:
“Ostala je njegova torba, zakačena za sto kao da mu čuva mjesto. Poluotvorena, kao da će svaki čas ući, sjesti i iz nje izvaditi svesku… Knjige složene, olovke još mirišu na zadnji čas. Sve čeka njega. Ali njega nema… Čudno je to kako obična torba može da zaboli više nego hiljadu riječi.”
Za Haruna su upućene dove, u nadi da mu Uzvišeni Allah podari najljepša džennetska prostranstva:
“Allahu naš, Milostivi, primi Haruna među Svoje odabrane robove. Podari mu svjetlo u kaburu, proširi mu ga kao što se Džennet širi… A nama, koji ostajemo, podari sabur, snagu i nadu u ponovni susret.” Elči Ibrahim-pašina medresa danas tuguje, ali i pamti. Harun Zahirović više nije među njima – ali njegovo prisustvo zauvijek ostaje među safovima, u dovama i u generaciji koja ga nikada neće zaboraviti.
