Krajem prošle godine javnost je bila zgrožena kada se Facebookom proširio snimak maltretiranja autističnog dječaka u Drugoj srednjoj školi u Cazinu. Institucija Ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine po službenoj je dužnosti registrovala ovaj slučaj i pokrenula istragu, upozorivši medije na profesionalno izvještavanje o žrtvama nasilja, nadležne na promptno djelovanje i javnost na „smirenje tenzija“.
Nedugo potom pojavio se novi snimak iz još jedne srednje škole u ovom kantonu i slučaj je prijavljen policiji.
Ale Šiljdedić, glasnogovornikMinistarstva unutrašnjih poslova (MUP-a USK), kaže da je Cazin treću godinu za redom prvi na listi zabilježenih slučajeva vršnjačkog nasilja.
„Što se tiče 2020. godine, koju je obilježila pandemija koronavirusa, primjetan je manji broj slučajeva, pa ih je tako bilo 30. Kada to uporedimo za godinom prije, broj je smanjen za 42 posto“, navodi Šiljdedić, dodajući da je najčešće prisutno fizičko nasilje.
Tokom 2019. godine evidentirana su 52 slučaja, isto kao i 2017. godine, što je u odnosu na 2018. manje za oko 40 posto.
Prvih mjeseci 2021., prema podacima MUP-a USK, prijavljena su po četiri slučaja u Velikoj Kladuši i Bihaću, dok je Centar za socijalni rad u Cazinu za isti period evidentirao tri slučaja u ovom gradu. Iz Centra za socijalni rad u Bihaću do objave ovog teksta nije odgovoreno, kao niti iz Federalnog MUP-a.
Na upit da li je do smanjenja vršnjačkog nasilja tokom pandemije koronavirusa u USK došlo zbog smanjenja fizičkog susreta djece u školama uvođenjem online nastave, sagovornici koje smo kontaktirali nisu mogli dati precizan odgovor, dok neki smatraju i da je prisutno nasilje na Internetu, ali da ga je teže otkriti. Iz MUP-a USK navode da veliki broj online slučajeva ostaje neprijavljen.
S druge strane, prema pisanju Balkanske instraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), podaci institucija i udruženja pokazuju da je tokom pandemije koronavirusa došlo do porasta nasilja u porodici i nasilja nad djecom na pojedinim područjima u Bosni i Hercegovini, ali ne i u USK. Nevladine organizacije upozoravaju da su se mjerama uvedenim zbog sprečavanja širenja pandemije, poput zatvaranja škola, online rada i nastave, ugrozile dodatno žrtve porodičnog nasilja.
Vršnjačko nasilje boli godinama i psihičke posljedice su trajne
Sedamnaestogodišnja djevojčica iz Bihaća koja je pristala uz odobrenje roditelja govoriti za ovaj tekst anonimno, trpila je vršnjačko nasilje od šestog razreda osnovne škole. Njeno ime nije Emina, ali ćemo je tako oslovljavati u ovom tekstu.
„Počele su one sitne provokacije, za moje bubuljice uglavnom. I onda je to tako psihičko nasilje prešlo na neki način u fizičko. Sjećam se jednom sam imala duksu sa rukom naslikanom na leđima i njih je grupica, ja sam stajala, oni su nešto pričali i odjednom su došli i svako pojedinačno me udario u leđa. To su bili zaredom udarci i toliko su me udarali da su mi izbili dah“, prisjeća se Emina, jedna od najboljih učenica u tom periodu i danas u srednjoj školi.
Za psihologinju iz Cazina, Almu Hebilović, vršnjačko nasilje je kada„jedna ili više osoba ima moć nad drugom osobom, odnosno žrtvom“.
„Počinje najčešće verbalnim pa sve do fizičkog oblika nasilja. Najčešća posljedica je socijalna odbačenost, odbačenost od strane drugih vršnjaka. Pod tom odbačenošću se podrazumijeva da žrtva gubi krug prijatelja jer je ismijana, ponižena od strane nasilnika. Na taj način žrtva se povlači u sebe, uskraćeno joj je druženje, može se osjećati manje vrijednom, poniženo, ismijanom i kao najveća posljedica opada joj samopouzdanje“, pojašnjava Hebilović.
„Nikad ih nisam uvrijedila, bar mislim da nisam, jednostavno im je trebala zabava. (…) Bio je nečiji rođendan i napravili su grupu (na Internetu op.a.) u kojoj su svi bili. I počeli su pisati razne uvrede, zvati me ‘mrtvićko'“, sjeća se i godinama nakon Emina.
Priča kako je mnogo plakala, ponekad pokušavajući prići grupi učenika, ali jednostavno nisu je primjećivali ili kad jesu, bili su loši prema njoj.
„Znalo se desiti na tjelesnom da imamo slobodan čas, kada igramo šta želimo, izaberemo. Muškarci uglavnom nogomet, cure odbojku, a znalo se i muškaraca priključiti da igraju. I oni su me često znali udarati tim loptama. Nisu me iz nekog razloga mogli podnijeti“, govori ona.
„Kada je u pitanju vršnjačko nasilje djeca znaju izbjegavati dolazak u školu bez da prijave nasilnika i onda to postaje jedan začarani krug“, objašnjava Hebilović, dodajući da je odgovornost svake osobe koja ima saznanja o nasilju da ga prijavi.
Djeca i mladi u Bosni i Hercegovini zatražiti pomoć, prijaviti nasilje i druge probleme mogu i anonimno putem besplatnog „Plavog telefona“ na broj 080 05 03 05.
„Prvi korak je da roditelji prijave nasilje, a nakon toga se uključuju stručne osobe koje rade s djetetom, da li je to psiholog ili psihijatar, ovisi u kojoj mjeri je nasilje zastupljeno. Ono na čemu stručne osobe rade jeste da pokušavaju vratiti samopouzdanje kod žrtve, trude se da ih oslobode straha i nesigurnosti od moguće pojave novog nasilnika”, govori Hebilović.
Emina nije izbjegavala nastavu, a zbog daljine nije mogla da se prebaci u drugu školu. Pokušala je zajedno sa roditeljima, kako tvrdi, prijaviti ono što joj se dešavalo u Osnovnoj školi „Prekounje“, tvrdeći da je jedna od nastavnica pitala „zašto je ona tako mirna, da li je neko maltretira kod kuće“.
„Kad vidiš da niko ništa ne poduzima, odustaneš. (…) I mama je govorila ‘strpi se još malo, još malo ćeš završiti, prestat će to…'“, kaže Emina.
Nasilje je, kaže, prestalo u devetom razredu osnovne škole, a da niko nije uputio izvinjenje. Danas, priča, niko od njih je ne pozdravlja, i pored nje spuštaju glavu. Smatra da su sada svjesni i da ih grize savjest.
Ne otkrivajući njen identitet kontaktirali smo školu koju je pohađala. U odgovoru, pedagodica Osnovne škole “Prekounje” Bihać, Edina Mehić, kaže da je ova institucija u svakom slučaju vršnjačkog nasilja postupala po Protokolu koji su potpisala Ministarstva obrazovanjanauke, kulture i sporta, te unutrašnjih poslova i Ministarstvo zdravstva, rada i socijalne politike USK.
U Protokolu objavljenom u Službenom glasniku broj 10-49-13548-1/18 u Bihaću,u koji smo imali uvid, navode se, između ostalog, obaveze nadležnih kantonalnih organa u slučajevima nasilja. Škola je, prema Protokolu o postupanju u slučajevima nasilja, dužna u slučaju prijave nasilja ili dojave o nasilju u koje su uključena djeca, imenovati odgovornu stručnu osobu za koordiniranje aktivnosti i osobu koja je u slučaju njene odsutnosti zamjenjuje. U školi koju je pohađala Emina, Mehić je jedina stručna saradnica.
Dalje se navodi da je odgovorna stručna osoba dužna prekinuti nasilno ponašanje prema djetetu, zatražiti po potrebi pomoć drugih uposlenika i pozvati policiju, razgovarati sa žrtvom, počiniocima, roditeljima i po potrebi i drugim institucijama.
„Nasiljem među djecom i mladima smatra se svako namjerno fizičko ili psihičko nasilno ponašanje usmjereno prema djeci i mladima od njihovih vršnjaka učinjeno s ciljem povređivanja, a koje se, nezavisno od mjesta izvršenja može razlikovati po obliku, težini, intenzitetu i trajanju i koje uključuje ponavljanje istog obrasca i održava neravnopravan odnos snaga (jači protiv slabijih ili grupa protiv pojedinca)“, opisano je u ovom dokumentu, kao i da „Nijedan razlog ne može biti opravdanje za narušavanje fizičkog i psihičkog integriteta djeteta i ometanje njegovog normalnog razvoja“.
„Zgrožena brojem žrtava“
Zastupnica u Skupštini Unsko-sanskog kantona i profesorica na Biotehničkom fakultetu Univerziteta u Bihaću, Vildana Alibabić, u nekoliko navrata je o situaciji s vršnjačkim nasiljem pisala na svojim društvenim mrežama jer je kako kaže „zgrožena brojem žrtava“. Kako navodi, Uprava policije MUP-a USK je u obavezi Skupštini dostaviti informacije o vršnjačkom nasilju, i oni to i rade na polugodišnjem i godišnjem nivou.
„U periodu od 2014. do 2019. godine prijavljeno je 389 slučajeva, u godišnjem rasponu od 52 do 87. U ovih šest godina registrirana su 494 počinioca i pretežno su to dječaci. Žrtava je registrirano 365, od čega je opet puno više muškog spola i više su zastupljeni učenici starijih razreda. Naravno, slučajevi su brojniji u većim sredinama kao što su Cazin i Bihać“, navela je Alibabić, dodajući da prema podacima kojima raspolaže vršnjačko nasilje u najvećem udjelu prijavljuju škole, roditelji, ali i zdravstvene ustanove, a najmanje same žrtve.
Prema njenim riječima, vršnjačko nasilje se kategorizira kao krivično djelo, narušavanje javnog reda i mira, a prema takvoj kategorizaciji krivičnih djela je oko 15 posto. O krivičnim djelima nismo dobili komentar iz Tužilaštva USK.
Alibabić navodi da u USK postoji projekat koji provodi MUP, pod nazivom ”Rad policije u zajednici” (RPZ), gdje prema planu, predavanja o vršnjačkom nasilju obuhvate na nivou godine oko 3.000 učenika i roditelja po svim gradovima i općinama.
Govoreći konkretno o nasilju u srednjim školama u Cazinu s početka ove priče, ona smatra da je Ministarstvo obrazovanja nezaobilazan faktor, koji u ovom kantonu pokriva mnoštvo sektora i nije sigurna „da imaju dovoljne kapacitete da se značajnije uhvate u koštac i sa ovim problemom“.
„Pedagoški zavod USK isto bi trebao preuzeti svoju ulogu, međutim, i ova institucija ne poduzima neke značajne aktivnosti“, mišljenja je Alibabić.
Zaključuje da je ovo kolektivni problem u koji bi se svi trebali uključiti kako bi statistika bila smanjena. Mišljenja je da su posebno značajne različite aktivnosti sa djecom, prosvjetnim radnicima, ali i lična zauzimanja, te uključenje nadležnih institucija.
U Centru za socijalni rad Cazin navode da su bili uključeni u slučaj zlostavljanja autističnog dječaka u srednjoj školi u ovom gradu, te da je pružena psihosocijalna pomoć i savjetovanje počiniocu. Prema riječima socijalne pedagogice Zerine Bašagić, redovno je kontaktirana škola te su, kako navodi, imali uvid i u ponašanje u školi, a obavljen je i savjetodavni rad sa roditeljima.
“Najčešće pomoć u rješavanju problema vršnjačkog nasilja ukoliko imaju informaciju ili primijete određena odstupanja kod učenika su škole, koje svakodnevno rade sa djecom te ukoliko dođe do neželjenog ponašanja kao što je izostajanje sa nastave isti prijavljuju u Centar za socijalni rad. Vršimo terensku posjetu i samim tim imamo uvid u porodicu i porodične probleme, te zajedno djelujemo na pružanju podrške i pomoći roditeljima i otkrivanju potencijalnog vršnjačkog nasilja”, objašnjava Bašagić.
Ona kaže da je većina slučajeva vršnjačkog nasilja u Cazinu evidentirana kao remećenje javnog reda i mira, poput„dogovorene tuče ispred škole, na putu do škole, rijetko kada u prostorijama škole”.
Kako navodi, Centar za socijalni rad u saradnji sa RPZ policajcima i školama redovno radi na edukacijama za učenike osnovnih i srednjih škola na temu nasilja.
U Cazinu postoji i Multisektorski tim za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici i svakog drugog nasilja koji je imenovalo Gradsko vijeće. Predsjednica tima, Amra Jusić, navodi da je uloga tima prevencija nasilja.
Oko 20 građana Bužima sa kojima smo razgovarali smatra da se nadležne institucije ipak trebaju aktivnije baviti ovim problemom, te da se mora više govoriti o vršnjačkom nasilju.
Prema mišljenju psihologinje Alme Hebilović, obrazovovanje jeste ključno kod prevencije nasilja.
„To znači da objasnimo kako mladim naraštajima, tako i njihovim roditeljima i ostalom stanovništvu šta je to nasilje, šta podrazumijeva nasilje, da svaka ružna riječ može biti jedan vid verbalnog nasilja, jer mi ne možemo znati kako se neka osoba osjeća kada joj mi uputimo komentar bilo da je u pitanju njen fizički izgled ili neka njena druga osobina. Nažalost postoje osobe koje ne mogu podnijeti težinu tih riječi“, zaključuje Hebilović.
Projekat se realizuje zahvaljujući podršci programa Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative (BHRI), koji sprovodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), uz finansijsku podršku Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID)
