"Znate kaj mi se dogodilo? Ja sam vam ovak' osjetljiv pa golube hranim... Životinje di mogu. Ovdje sam vam isto hranio golubove i meni dođe dopis. Veli, hranite golubove, to se na tom mjestu ne smije, prijavit ćemo vas policiji. Pazite, ja sam kaj sam golube hranil bil prijavljen, a vjerujte ljudi, meni su uzeli kompaniju da nisam nikad nijedan papir dobio, nit' me tko gdje zvao, i ne znam kaj."
Tako se, od riječi do riječi, žalio razvlašteni vlasnik Agrokora Ivica Todorić hrvatskim novinarima kada su ga nedavno zaustavili ispred suda u Londonu nakon ročišta na kome se odlučivalo hoće li biti izručen Hrvatskoj.
Glembaj naših dana
Malo-pomalo, nakon dvadeset i kusur godina površnog poznanstva, Hrvati napokon upoznaju svoga sugrađanina Todorića. Svo to vrijeme opskrbljivali su se u njegovim dućanima; on ih je hranio mesom sa svojih farmi, sirom i salamama, napajao ih sokovima i kiselim vodama te onim običnima „s porukom“; sladio im je život keksima i čokoladama, razveseljavao igračkama... Kada su krpali kraj s krajem darivao im je vikend-akcije i tjedne popuste na pojedine artikle.
Na svakom uglu, u svakom mjestu, Todorić je imao svoje dućane i premda je živio u jednom sumnjivo zaposjednutom dvorcu ponad Zagreba s kraljevskim pogledom na grad i cijelom državom pod nogama, svima je na neki način bio susjed. Svi su ga znali i „gazdom“ zvali, no malobrojni su tek mogli reći tko je on i kakav je ustvari. Nagađalo se to iz njegovih rijetkih pojavljivanja u javnosti te još rjeđih i u pravilu friziranih intervjua. U hrvatskom društvu, čak i u višim slojevima istog, Todorić je bio klasa za sebe, Glembaj naših dana.
Nedokučiv, a sveprisutan, Todorić je imao svoj dvorac, helikopter, jahtu i vilu. Čak i svoj privatni otok. U svome dvorcu ili helikopteru bio bi visoko iznad svih, a na svome otoku daleko od svih. Zapravo, ništa od toga i nije bilo njegovo nego kompanijino, Agrokorovo. Tek kada ga je prošle godine državna vlast, spletom ne baš posve neočekivanih okolnosti, maknula iz kompanije i kada je ostao razvlašten i prizemljen, kazao je da osobno posjeduje tek dvije nevelike njive, da je praktički tek jedan ubogi poduzetnik, a da je sve ostalo čime je raspolagao zapravo bilo u vlasništvu kompanije. A kompanija je, gle ti tranzicijskog trika, bila njegova.
Mrvicama hranio radnike i golubove
Ivica Todorić je, kao pravi gazda s osobinama sličnijima feudalcu negoli kapitalistu, volio ići u lov. Imao je i svoja lovišta koja – znate već sve – nisu bila njegova nego kompanijina. Bio je i nacionalni rekorder po vrijednosti ustrijeljenog jelena te navodno opsjednut time da nadmaši trofejni rezultat ponajvećeg lovca s ovih prostora, Josipa Broza Tita.
Kao mnogim velmožama i veleposjednicima, Todoriću je lov bio takoreći statusna obveza i socijalni afrodizijak. Ubiti kapitalnu zvijer može se samo uz puščanu ovjeru visoke politike i krupnog kapitala. A pobjedonosno poziranje pored mrtvog jelena lopatara ili svih onih divokoza ustrijeljenih iz helikoptera, prizor je koji, pokazat će se, groteskno ovjekovječuje trijumf ovdašnjeg tranzicijskog genija.
Čovjek koji tvrdi da mu je kompaniju, a time i moć otela vlast - nominalno druga, no realno ista ona koja mu je dva desetljeća ranije sve to omogućila - u novonastaloj je nevolji nevoljko, a vjerojatno i mrzovoljno pokazao ljudima svoje ljudsko, neumiveno lice. Todorića više ne znamo kao svojevrsno (post)tranzicijsko mitološko biće nego ga prepoznajemo po paničnom bježanju od novinara na ulicama londonskog Kensingtona te odjednom pretjerano pričljivog sjedokosog 'gospona' koji više sliči prevarenom štediši propale banke nego nekome tko je do jučer držao u džepu (pokazalo se – šupljem) čitavu jednu državicu na rubu Europske unije.
Državni kapitalist broj 1
Na koncu dolazimo do onog prizora domaće stvarnosti dostojnog ne samo dokumentarne nego i igrane filmske ekranizacije. Donedavni državni kapitalist broj 1, poslodavac koji je svoje radnike hranio mrvicama kao golubove, a na sličan način namirivao i dobavljače, sve do jučer i strastveni lovac na visoku divljač, postao je anonimni „šaptač golubovima“ u londonskim parkovima.
Silom prilika sada njih hrani mrvicama, no to mu se ne broji u trofeje. Tamošnji 'bobiji' u njemu ne prepoznaju posrnulog biznismena-disidenta i samozvanog prijatelja životinja s Balkana pa mu pišu prijave za taj, odavde gledano, trivijalni hobi. Sudbina se ponekad opako naruga sudbonoscima.
