Inače, fotograf Ostojić je dugogodišnji fotograf kojeg prati više od 14.000 pratitelja na Instagramu, ali mnogi ga zapravo znaju kao vlasnika mačke Sabije, čije nestašluke na TikToku prati gotovo 300.000 ljudi.
"Meni je prva igračka bila fotoaparat. Otac je imao neki Zenit fotoaparat, onaj polumehanički. Onda sam ja, negdje kada sam odrastao, listajući fotografije iz porodičnih albuma, primijetio da najmanje mene ima na tim fotografijama. Onda sam pitao: 'Što mene niste slikali', a otac je rekao: 'Pa to si ti pravio'", rekao je Ostojić na početku.
On je kao mali fotografisao razne prizore, a tata je izrađivao fotografije. Kasnije je upisao grafički dizajn i to za smjer obrada fotografije.
"Nekada sam imao osjećaj da sam se rodio s fotoaparatom. Nisam se ja ni školovao, ja sam počeo to i krenuo da 'kačim' na Instagram. Bio mi je privatni profil, nije bio otključan, nije mogao svako da vidi. Onda sam objavljujući te slike, dobijao sve više lajkova i javljali su mi se verifikovani profili, fotografi", rekao je.
Mnogi ljudi zapravo nisu ni znali da je Ostojić zapravo fotograf koji nema šake.
"Niko nije znao ni ko sam, a ni šta sam. To je trajalo više od godinu dana. Tek kad sam ja krenuo da snimam sebe na TikTok i onda sam nekoliko klipova s TikToka podijelio na Instagram, onda su ljudi zaključili", navodi.
On ističe da su ljudi koje fotografiše po Sarajevu mnogo drugačiji od ljudi iz ostalih dijelova Evrope. Mnogi su mu se znali i javiti da im pošalje fotografije, ali i da ih i obriše.
U početku je radio kao freelancer koji je prodavao svoje fotografije, ali zahvaljujući popularnosti na TikToku, povremeno fotografiše i objavljuje na društvenim mrežama.
"Već neko vrijeme se ne bavim time, jer me TikTok preuzeo. Tu zarađujem kroz reklame jer sam viralan", objasnio je.
Na pitanje da li to znači da se od TikToka može živjeti, Ostojić je odgovorio potvrdno.
"TikTok je sada platforma broj jedan. Sad svi ti brendovi i sve je prešlo na TikTok. Kod nas još uvijek nema te neke monetizacije, treba uskoro da stigne, ali itekako se može živjeti", naveo je, ističući da je zadovoljan zaradom od ove društvene mreže.
Tihomir Vanja Ostojić govorio je i o svojoj životnoj priči kada je izgubio obje šake.
"Ja sam nastradao skoro godinu dana poslije rata. Ja sam negdje u junu 1996. nastradao. Preživio sam sva ona čuda koja su se desila i pamtim rat. Imao sam 10 godina kada je rat počeo. Ne znam, meni je bilo nekako lijepo i pored onih svih nedaća, bježali smo od snajpera, granata... Sve sam to nekako preživio, imao sam nekoliko situacija gdje sam mogao da nastradam i ranjavan sam i prije toga. Vratim se s ekskurzije i odem s nekim svojim klincima. Išli smo da beremo trešnje kod Mojmila. Sjećanje je traumatično. Bio sam svjestan svega. Imao sam tu nesreću da stanem na jednu minu, koja me odbacila na drugu", rekao je Ostojić.
On je objasnio kako se u tom trenutku kada se aktivirala prva mina, rukama instiktivno zaštitio glavu i dočekao se na drugu minu.
"Fascinantan je slučaj. Meni je dolazio jedan tip, čuveni deminer, koji je obišao čitav svijet i ratišta. Ja kad sam mu pričao svoju priču, on meni nije vjerovao. Gledao me blijedo. Onda sam morao negdje da se izujem i pokažem na desnoj nozi nemam dva prsta i imao dva, tri otvorena prijeloma od te prve mine i onda je čovjek tek povjerovao. Kasnije je su dolazili s BBC-a, CNN-a, snimali me, jer im je ta priča bila fascinantna", rekao je.
Ostojić je govorio o tome kako je njegovo odrastanje tokom rata izgledalo. Unatoč ratu, djeci Sarajeva bilo je zanimljivo. Podijelio je i sjećanje kada su ga vojnici UNPROFOR-a doveli u jednu halu te da je tek tada postao svjestan rata.
"Ja se sjećam, neki unproforci su bili tamo na Željezničkoj stanici. Počele su da padaju granate, a mi smo tu visili, žicali za lunch pakete, znaš kako je to bilo u ratu. Ja sam negdje prišao tamo, jer nikad nisu padale granate, gdje su njihove baze. Izlazi neki momak iz ogromne hale i zove me. Mustafa se zvao, bio je francusko-arapskog porijekla, tu je bio vojnik. Zove me i govori mi na engleskom: 'Hajde, uđi ovamo dok ne prođe ovo s*anje.' Ja sam ulazim unutra, to je sad velika hala. Oni tu kao nešto treniraju, tamo neki boksaju, neka muzika ide. Isto kao da me neko spustio na neku drugu planetu. Tu se odvija neki normalan život, dečko me pita šta ću popiti. Donio mi limenku cole i donio mi u francuskoj kifli neki sendvič, a vani trčiš, bježiš, skrivaš se, nemaš telefona, da li se mama brine", otkriva Ostojić.
Unatoč tome što je gotovo cijeli svoj život bez šaka, Tihomir Vanja Ostojić ostao je pozitivan i time nastavio motivisati druge ljude i donositi radost u njihove živote.
