Odrasla sam u glavnom gradu jedne države, među nemuslimanima, u muslimanskoj porodici koja nije prakticirala vjeru. Sestra i ja pohađale smo smo mekteb u džamiji, a ja sam odustala u dvanaestoj godini, kad se počela učiti sufara, jer mi je to bilo teško i nezanimljivo. U mektebu sam naučila svega pet sura. Bila sam povučeno i mirno dijete, zbog čega sam često u školi bila zlostavljana od druge djece. Sa petnaest godina, u srednjoj školi, počela sam slušati metal i rock muziku i oblačiti se u dark, gothic stilu, nosila sam pentagrame i izgledala kao šejtan, neuzubillah. Također sam počela piti alkohol i isprobavati različite opojne supstance. Tada počinje i moja borba sa depresijom, pokušajima suicida, konstantne tuge, praznine i emocionalne boli. Sve one godine zlostavljanja u školi pokušala sam izliječiti alkoholom i ostalim stvarima.
Kako su godine odmicale, ja sam postajala društvenija, slobodnija, ljudi su me voljeli, bila sam im zabavna, i prva koju bi zvali na izlazak. S vremenom su mi trebale sve veće količine alkohola, pa sam prešla na žešći alkohol. To je trajalo devet godina. Opijanja, izlasci, blud, tablete itd. Ja sam postajala popularnija i voljenija, a sve više tužnija i prazna. Moj život bio je obilježen mnogim pokušajima suicida, destruktivnim ponašanjem, nestabilnošću u psihičkom smislu. Otac alkoholičar, majka jadna zbog oca. Malo siromaštva, malo olakšanja. U obitelji je jedino sestra, koja je sa mnom i išla u mekteb, prakticirala islam, klanjala, postila, bila pokorna. Ona me je mnogo puta pokušavala odvesti na pravi put, ali ja se nisam dala. Kad je uvidjela da ja ne slušam, ono što joj je preostalo jeste da upućuje dove Gospodaru da mi se smiluje i da me uputi. Mrzila sam islam i sve što je vezano za islam. Bila sam gnjevna na Allaha jer mi je dao tako “jadan život”. Čak sam htjela preći na kršćanstvo, iako moje srce nije priznavalo ono što kršćanstvo propovijeda, ali mi se činilo kao vjera ljubavi. Hvala Allahu što me zaustavio.
U dvadeset i trećoj godini počeli su napadaji panike, bilo je grozno, ali nisam odustajala od džahilijeta, sve dok u dvadeset i četvrtoj godini nisam doživjela nešto kao psihički slom. Bio je to zadnji izlazak sa subote na nedjelju, a u ponedjeljak sam se osjećala loše, sjećam se da su roditelji bili kod kuće, spremali se za posao, sestra je tada studirala u drugoj državi, ja sam otišla do njih reći da mi je loše, i samo mi se desio slom u glavi. Počela sam plakati od straha, mislila sam da ludim, da više ne mogu upravljati svojom glavom, ludim, gubim razum. Vičem majci i ocu da me vode na psihijatriju, da sam gotova, da se gubim… Popila sam tabletu za smirenje koju sam imala od prije, otišla u sestrinu sobu i uzela Kur’an, stavila ga na srce i počela učiti sure koje znam, koje su mi ostale u sjećanju od mektebskih dana, i tog trena obećala sam Allahu da ću prestati sa svime i pokoriti se Njemu, samo neka me spasi od tog groznog straha. I to sam i učinila. Nisam znala ni klanjati, ništa. Znači, znala sam proučiti pet sura, jednu dovu i jedan zikr. Počela sam učiti sve sama ispočetka.
Tada su počeli još žešći problemi, ona tuga koju sam proživljavala prije, nije se mogla usporediti sa džinskim napadima, kada sam se ponovo vratila islamu. Imala sam sihr, imala sam Allah zna koliko džina koje sam pokupila u džahilijetu, plus majčin sihr, prenesen u maternici. Bila je to strašna borba dobra i zla za moju dušu, imala sam samo četrdeset i osam kilograma, halucinacije, zatočavanje u snu, pokušaje ubistva u snu od strane džina, bojala sam se utonuti u san, jer su me u snu mučili, strašili… svega je tu bilo. Propala sam i izgledala kao kostur. Psihijatri su mi dijagnosticirali razne poremećaje: bipolarni, granični poremećaj osobnosti, panični poremećaj, da ne nabrajam. Izmijenjali su mi razne terapije, ja nisam ništa od toga htjela uzimati. Naravno, alkohol je ostavio posljedice i moj mozak još uvijek stvara strahove, ali ne u tolikoj mjeri kao prije. Na kraju krajeva postala sam osoba za koju nikad nisam razmišljala da ću postati. Poslije su me još nagovarali da idem u izlazak, da se vratim starom životu, ali ja sam rekla – nikad više, ja sam svome Gospodaru obećala pokornost, ali zapravo sam se bojala, i još se bojim da ću izgubiti taj mir i ljubav koju mi On daje, a to se ne može mjeriti ni sa čim na ovom dunjaluku, ta sreća, taj nur. Hvala Allahu, ne samo da me je uputio, nego me uputio da slijedim vjeru ispravno, onako kako je naš Poslanik vjerovao. Od tada su prošle četiri godine.
Danas pratim naše cijenjene šejhove: Safeta Kuduzovića, Zijada Ljakića, Elvedina Pezića i još neke. Moje srce i duša napokon su našli mir. Sve što me nekad nije veselilo, što mi se činilo dosadnim, sada mi pruža mir, ima svoju neku ljepotu, čar i svjetlo. Sve “prijatelje” iz starog života izbacila sam i stekla nove, sestre muslimanke. Na kraju sam i ja naučila učiti Kur’an, sama, preko YouTubea sam naučila sufaru, a poslije nastavila vježbati sa sestrama na Skype grupi. Čitati i učiti Knjigu svoga Gospodara bila mi najveća želja i takva sreća kad sam napokon naučila. Sad mi je plan, inšallah, da se pokrijem, nađem hairli muža, odem na hadž. Zahvaljujem Allahu na tome što mi je poslao to teško iskušenje, ali da njega nije bilo, nikad ne bih osjetila šta je prava sreća, što je ispunjenje duše, šta znači imati mir u srcu i duši. I dalje život nije bajan, ali je bajniji nego što je bio. Možda ću zauvijek živjeti sa posljedicama, ali one me podsjećaju na to da onaj ko okrene glavu od Knjige Njegove teškim životom živi. To iskušenje me uči bogobojaznosti, saburu, dobroti. Odnedavno se i ostatak moje porodice polahko vraća vjeri, sve dolazi na svoje mjesto. Zaista, s mukom dolazi olakšanje. Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!
