Trenutno, pomoć u toj ustanovi traži 16 muškaraca i jedna žena, koji su odlučili reći "ne" i izbaviti se iz pakla u kojem su se našli, kazao je v.d.direktor te ustanove Kemal Mušinbegović.
Kako je naglasio radi se o terapijskoj zajednici u koju mogu doći svi i koja nema veze s bilo kojom vjerskom zajednicom koje, inače, na našim prostorima formiraju slične ustanove.
"Počeli smo raditi s tri korisnika i kao ustanova samo za korisnike muškarce, a od prošle godine imamo i žensku kuću. Imamo ugovor i s Ministarstvom pravde, tako da primamo i korisnike koji obavljaju društveno korisni rad. Trenutno je tu 16 korisnika, a kapacitet nam je 20 osoba. Neki su boravili po nekoliko mjeseci, polovina je prošla čitav tretman, a polovina njih s čitavim tretmanom. Ali nažalost, nakon izlaska iz TZ ponovo su se vratili paklu droge. Iako, mi i dalje nudimo mogućnost povratka ovdje", rekao je Mušinbegović.
Među klijentima je i jedna žena, s obzirom na to da je u "Kampusu" od prošle godine uvedeno i žensko odjeljenje. Istovremeno, kako je pojasnio Mušinbegović, ovdje se izdržavaju i kaznene mjere rada za opće dobro, a koje se izriču osobama koje budu osuđene za blaža krivična djela.
Po njegovim riječima, u "Kampusu" trenutno te kazne "odrađuje" devet osoba, ali oni su potpuno odvojeni od ovisnika na liječenju koji borave u TZ.
Mušinbegović naglašava da je u posljednje vrijeme, nažalost, sve više ovisnika o opojnim drogama na ulicama, a sve manje ih se javlja u terapijske zajednice.
"Naime, korisnika heroina je mnogo manje, a sve više ovisnika koristi različite psihoaktivne supstance koje mi često ne možemo ovdje ni istestirati. Često se test na droge koji mi ovdje radimo se pokaže čistim, ali je očigledno da su psihomotoričke sposobnosti ovisnika na nuli i da se svakodnevno pojavljuju nove vrste droga", pojasnio je Mušinbegović.
Od adaptacije pa rehabilitacije, do resocijalizacije
On ističe kako Terapijska zajednica šansu daje i povratnicima u korištenju narkotika.
U okviru Kampusa djeluje i Služba za stručno-terapijske poslove, čiji uposlenici rade direktno s korisnicima s ciljem promjene ponašanja i navika.
"Najprije idemo s periodom adaptacije, zatim slijede četiri mjeseca rehabilitacije, a potom i resocijalizacija. I nakon što korisnici završe naš tretman, koji zaista zahtijeva puno truda, rada, motivacije, razgovora, i dalje ostajemo u kontaktu. Javlja se on nama, a i mi odlazimo u posjetu da vidimo kako sve funkcioniše, te da ga pripremimo za povratak u društvo", kaže Mušinbegović.
Po njegovim riječima, početni period odvikavanja za ovisnike je najteži, jer nakon ulaska u Kampus svi imaju teške krize koje su najprije fizičkog pa onda i psihičkog karaktera.
"Oni koji ne odustanu, nakon nekoliko mjeseci ojačaju, probudi im se savjest, emocije i dobiju veliku snagu i energiju. Tada su najjači i fizički se poprave, ali tu stvar još uvijek nije gotova. Polako počinju izlaziti na vikende gdje se veoma lako mogu naći ponovo u iskušenju, pa čak i posustati do te mjere da se sa vikenda nikada više ne vrate", navodi direktor "Kampusa".
Dodaje da su recidivi kod ovisnika najopasnija stvar, te da se događaju u 'sekundi'.
"Dovoljno je da ovisnik sjedi na nekom mjestu koje će ga na nešto podsjetiti iz vremena dok se drogirao i to je sasvim dovoljno da napusti liječenje i vrati se u taj mračni svijet", kazao je.
Dobna granica, kada je u pitanju ovisnost o narkoticima značajno se smanjila posljednjih godina pa se tako nedavno dogodilo da je u Kampusu na odvikavanju bio i učenik osnovne škole.
"Starosna granica uživalaca narkotika mnogo se spustila. Djeca već u osnovnim školama eksperimentišu. U srednjoj školi već su ovisnici. Nedavno je kod nas u 'Kampusu' boravio učenik osnovne škole. To mora biti alarm najprije za roditelje, a zatim i obrazovne i druge ustanove. Često škole ovakve probleme guraju „pod tepih“ i zatraže pomoć tek kad problem eskalira do te mjere da ne znaju kako dalje. Tada je obično isuviše kasno", pojašnjava Mušinbegović
Ističe kako je porodica uvijek u prvom planu te da je veoma teško da škola nešto napravi sa takvim djetetom, ukoliko je porodica zakazala.
Kaže da se u nekoliko navrata uvjerio lično kako porodice odnosno roditelji učestvuju u pogrešnim koracima svog djeteta.
Posebno je potrcrtao problem roditelja i priznanja samima sebi da im se dijete drogira.
"Nije tačno da roditelji zadnji saznaju da im se dijete drogira. Mi smo to preinačili, roditelji zadnji priznaju da im se dijete drogira i da je ovisnik", objašnjava Mušinbegović.
"Malo ih se vrati normalnom životu"
Zanimljivo je, ističe direktor 'Kampusa' da je veliki broj korisnika narkotika koji su boravili u Kampusu djeca osoba koje rade u sigurnosnim oblastima. Čak 25 posto je takvih, tvrdi Mušinbegović. Također, u pakao droge nerijetko upadaju djeca imućnih roditelja, što nije pravilo.
Nažalost, govori Mušinbegović, mali je broj onih koji u izliječenju i resocijalizaciji zaista uspiju i žive normalnim životom.
Ističe kako je svega nekoliicina korisnika Kampusa u tome uspjela, manje od pet posto njih.
"Svi se oni zaliječe, ali mali broj njih se zaista vrati normalnom životu i budu korisni društvenoj zajednici, imaju svoje porodice poslove i slično. Većina ih skonča tragično i droga ih uzme "pod svoje" prije nego što su i okusili ono najbolje od života", rekao je Mušinović.
