Mladi glumac Tarik Džinić (24) osvojio je publiku širom našeg regiona igrajući ulogu odraslog Džebre u kultnoj seriji „Lud, zbunjen normalan“. Još kao student Akademije scenskih umjetnosti (ASU) ovaj Gračanlija dobio je priliku sarađivati s najvećim imenima u svijetu glume i ističe da je zbog toga neizmjerno sretan i zahvalan. S Tarikom smo razgovarali o samim počecima i glumi kao životnom pozivu, prisjetili smo se velikog i neprežaljenog Mustafe Nadarevića s kojim je dijelio scenu. Još od malih nogu u njemu su prepoznali talent za glumu, te su ga na porodičnim okupljanjima nagovarali da nešto odglumi ili otpjeva. Kroz razgovor za „Azru“ prisjetili smo se njegovog djetinjstva.
– Starija sestra me je oblačila u neke kostime i zezala me: „Hajde pjevaj, imitiraj“ itd., a u školi sam pohađao razne sekcije, nekako, išlo je prirodno. Još kad sam bio mali, svi su mi govorili: „Ti ćeš biti glumac, ti bi trebao biti glumac“, a ja sam se zaista pronalazio u tome. Onda je u srednjoj školi došla faza kada sam shvatio da je to ozbiljan fakultet, da se jako teško baviti tim pozivom, posebno ovdje, potom mi je i društvo govorilo: „Nemoj tu, tu nema posla, nema tu hljeba“. Ono što je najbitnije, roditelji su mi bili podrška, tako da s njima nisam morao prolaziti nikakva ubjeđivanja, kao što mnogi, nažalost, prolaze. Imao sam i fazu kada sam želio studirati stomatologiju, jer sam nosio fiksni aparatić, stalno išao zubaru i imao ideju da i ja budem zubar, svidjelo mi se to, ali kada sam razmislio i suštinski shvatio taj posao, jednostavno se nisam pronašao, to nisam bio ja – kaže za naš magazin Tarik, koji je na ASU diplomirao u oktobru prošle godine.
Kakva sjećanja nosite s Akademije?
– Sjećanja su mi pomiješana, većinom dobra. Akademija je faza koju je teško zaboraviti, zato što je preintenzivno, prespecifično i jednostavno uđeš u neku rutinu, sastave te s pet-šest ljudi koje ne znaš. Moja klasa je bila izmiješana, iz Hrvatske, Crne Gore, Dalmacije. Ljudi različitih karaktera i različitih godina. Kroz Akademiju stvarno svašta prođeš i trebalo mi je neko vrijeme da se malo i odmorim i sumiram sve utiske. Još sumiram neke stvari, jer zaista ima mnogo toga, uspona i padova, emotivno je teško, psihički zna biti zamorno, mijenjaš se kao osoba, obimno je, ali u sjećanju ostaju samo pozitivne strane, mnogo dobrih scena s kolegama, priprema, šale, sjećam se časova koje smo doslovno presmijali, kafane na Akademiji, tu su razne predstave, razni gosti. Iskustvo koje se pamti cijeli život.
Možete li se prisjetiti prve predstave na Akademiji pred publikom? Kakve utiske nosite?
– Prvi put sam imao baš veliku tremu. Čak nisam ni očekivao da će me uhvatiti, ali pola sata prije samog početka predstave sam se natopio tako ogromnom količinom treme i tokom čitavog tog prvog ispita bilo je zeznuto.
Publiku ste osvojili ulogom u seriji „Lud, zbunjen, normalan“. Kako je došlo do angažmana?
– Pred kraj treće godine dobio sam ulogu u seriji „Konak kod Hilmije“. Režiser Elmir Jukić mi je tada predavao predmet Režija i bio mu je potreban glumac za ulogu mladog Izeta Fazlinovića. Elmir me je odabrao sam, gledao me je već na nekim ispitima na Akademiji, bio je upoznat s mojim radom i samo me je pitao znam li njemački. Rekao sam da znam nešto, mada nisam baš znao dobro (smijeh). Tu sam se malo prepao, pitao sam se šta će sutra biti, hoću li dobiti neki tekst na njemačkom, kako ću se snaći, no na kraju to nije bilo toliko strašno, bilo je nekoliko rečenica koje se mogu i naučiti. Znao sam da se snima ta serija, ali nisam znao ništa mnogo o njoj, tako da sam tada snimio tri epizode, potom su producenti, Feđa Isović i Elmir Jukić, bili zadovoljni kako sam odigrao ulogu, ja sam im se učinio kao odlična prilika za lik Džebre, ionako izgledam mlađe, pa je i to dobro došlo, jer njegov lik ima 19 godina, i tako je sve počelo.
Šta biste posebno istakli iz tog iskustva?
– Mlad sam i ovo je prva velika uloga. Najprije iskustvo, zatim rad s takvom glumačkom postavom, s nekima sam postao i jako dobar prijatelj. Na setu je vladala fantastična atmosfera. U tom periodu mi se život promijenio, bio sam četvrta godina i odjednom sam iz Akademije došao raditi u najgledanijem našem projektu, s ekipom koja to radi već 13 godina, s vrhunskim profesionalcima. Proširio sam poznanstva, sprijateljio se s mnogim kolegama. S Katarinom Marković, koja igra tetku Jelenu, sprijateljio sam se na setu i kad sam dolazio u Beograd, viđali smo se, gledao sam joj predstave. Iskreno, ne znam šta bih prije istakao. Neizmjerno sam sretan i zahvalan jer mi se pružila ovakva prilika.
Možete li se prisjetiti posljednjeg susreta s glumačkom legendom Mustafom Nadarevićem?
– To je bio početak marta 2020. godine, Corona virus je već počeo uzimati maha, prekinuli smo snimanje i planirali da ta pauza traje nekoliko sedmica, da vidimo kako će se razvijati situacija. Baš u ovo doba prošle godine, razišli smo se svi kao ekipa, on je otišao za Zagreb, mi svi na svoju stranu i eto… Godinu i po je trajalo to snimanje s nekim pauzama. I sada se uvijek nečeg sjetim, još ne mogu sebi da iskristališem uopše koliko je na mene utjecalo poznanstvo s njim, prvenstveno rad s takvom glumačkom veličinom. Kada me neko pita za omiljenog glumca ili glumicu, nikad ne mogu izdvojiti samo jednu osobu, ali ako bih baš morao, kad bih se našao u situaciji ili – ili, bez razmišljanja bih rekao da je to Mustafa, i to na regionalnom nivou, jer je zaista jedan od najvećih glumaca, ako ne i najveći.
