I ove godine je bio u sličnom elementu i histerično govorio protiv Bosne i Hercegovine, samo da bi izbjegao govoriti o sudbini krajiških Srba u Oluji, da se ne zamjeri Hrvatima. Nasuprot njemu, kao po dogovoru, Aleksandar Vučić šalje poruke mržnje i bijesa zbog hrvatske proslave operacije „Oluja“.
Lideri Srbije i Hrvatske glume pred svijetom netrpeljivost i fingiraju napetosti. Radi se o staroj ideji koju su prakticirali Milošević i Tuđman da samo dobri odnosi Srbije i Hrvatske znače mir za region. Svijet je taj propali politički kriminal odavno pročitao. U Tribunalu u Hagu su presudili dogovorima Miloševića i Tuđmana oko zločinačke podjele Bosne i Hercegovine.
Pitanje je kako je moguće podijeliti Bosnu i Hercegovinu da iza leđa, duboko u hrvatskom teritoriju ostane nekakva Kninska krajina? To je samo po sebi bilo apsurd.
Da bi se razumjeli poslednji dani SAO krajina u Hrvatskoj, treba se prisjetiti i nekih početaka i teške sudbine svih krajiških lidera. Srbijanski novinar Dragan Tanasić je pisao o zadnjim trenucima Jovana Raškovića, prvog političkog vođe Kninskih Srba. Rašković je Tanasiću tada rekao da je Milošević „opak i zloslutni paranoik“! Nakon posljednjeg susreta sa Miloševićem, Rašković je sve ispričao Tanasiću, rekavši da je lider Srbije imao sulude zahtjeve: „Vi, profesore, treba da naložite krajiškim Srbima da isprovociraju nemire u Hrvatskoj“.
“Jovan Rašković je bio nasmrt izmoren… I kada se, sa najvećim naporom, podigao sa stolice, u namjeri da napusti kabinet, uslijedio je najčudovišniji Miloševićev zahtjev: „Čekajte, profesore, nisam još završio! Vi treba, takođe, da organizujete ubistva uniformisanih Srba u Krajini, milicionera i vojnika, pa da to pripišete zengama, a poslije toga da povučete sve svoje poslanike iz hrvatskog Sabora!!!“
„Dragane, zapamti i zabilježi ovo što ću ti reći… On je potpuno sumanut! Vidjećeš, samo za jednu noć on će nas – sve Srbe – u Hrvatskoj i Bosni izdati i ostaviti na cjedilu… Biće to „kristalna noć“ za sve tamošnje nesrećnike... Sve je to odavno pripremano u Miloševićevoj i Tuđmanovoj kuhinji“, zabilježio je Tanasić riječi Raškovića.
Zagrebački mediji su objavili nekoliko Raškovićevih tajno snimljenih rečenica, izvađenih iz konteksta, kao što je ona: „Srbi su lud narod!“. Rašković je napadan od običnog svijeta na ulici, čak pljuvan i definitivno dotučen. Tanasić zaključuje: „Ubijeđen sam da je taj podli čin izveden u dosluhu između Miloševića i Tuđmana, da bi profesora Raškovića osramotili kod svih Srba. Jer, baš u to vrijeme, oni su pravili svoje „historijske“ nagodbe u Karađorđevu.“
I danas se mnogi sjećaju izjave Borisava Jovića iz februara 1991. godine: „Srbi u Hrvatskoj su hrvatski problem, i što se nas tiče, Hrvati sa njima mogu raditi šta god hoće. Mogu ih nabiti i na kolac“. U aprilu 1994. Feral Tribune će zabilježiti da je Jović krajiške Srbe nazvao „tim prokletim Srbima“.
Tuđman je „u januaru 1991. godine, znojan ali trijumfalan, u svlačionici teniskog terena, nakon što je pobijedio u dublu, dopisniku The Guardiana Ianu Traynoru, ovako predstavio svoju viziju tranasformirane Jugoslavije:
-Zemlja će, nasmijao se, biti reorganizirana po linijama koje su se posljednji put pokušale uspostaviti 1939., kada su Srbi i Hrvati postigli dogovor da Jugoslaviju pretvore u veliku Hrvatsku i veliku Srbiju. To je, naravno, značilo brisanje Bosne s mape, pri čemu bi je Beograd i Zagreb podijelili među opsobom“, zbilježio je Traynor.
Desetine vrhunskih svjetskih novinara je pisalo o dogovorima Miloševića i Tuđmana. Oni nisu imali nikakvih dilema o tome: Tim Džuda (Judah), Džudi Dempsej (Judy Dempsey), Džon Pomfrit (John Pomfret), Čak Sudetič (Chuck Sudetic), Lara Silber (Lora Silber), Alan Litl (Allan Little), Julian Borger, Ed Wulliamy...
Nakon sastanka u Zagrebu, u Tikvešu kod Osijeka, 10 . aprila 1991. godine, uz susret i dogovore Tuđmana i Miloševića, sastale su se srpske i hrvatske delegacije akademika-kartografa. Sa srpske strane akademik Kosta Mihailović, dr. Smilja Avramov, dr. Ratko Marković, i dr. Vladan Kutlešić. Sa hrvatske strane akademik Dušan Bilandžić, dr. Smiljko Sokol, dr. Zvonko Lerotić i Tuđanov savjetik Josip Šentija. Svo vrijeme se na ovom skupu sa nipodaštavanjem govorilo o Bosni i rasistički o Bošnjacima. Podjela Bosne rijekama Drinom i Neretvom bila je jedini i konačni cilj Miloševića i Tuđmana. HINA je javila da su tada „Milošević i Tuđman razmotrili rezultate rada zajedničke grupe stručnjaka“. Dakle, grupe kartografa su predale konačnu veziju podjele Bosne i Hercegovine, a Tuđman i Milošević su u Tikvešu na te linije podjele BiH dali konačnu riječ. Ti isti kartografi i djelitelji Bosne i Hercegovine su se međusobno složili da SAO krajine nemaju šta tražiti u Hrvatskoj.
Jer, ključno je pitanje kako je moguće podijeliti Bosnu i Hercegovinu da iza leđa, duboko u hrvatskom teritoriju ostane nekakva Kninska krajina? To je samo po sebi bilo apsurd.
O tim je činjenicama najviše znao Milan Babić, funkcioner Republike Srpske Krajine. On se nakon svega ubio, premda se uvijek nagađalo da se radilo o njegovoj organizovanoj likvidaciji. Milan Babić se protivio zbližavanju sa Karadžićem jer ga je smatrao lažovom i prevrtljivcem. Na Pale je, ipak, morao ići. Jednom prilikom, kada je za pomoć moljakao Aleksu Buhu, ministra vanjskih poslova tzv. Srpske Republike, on mu je odbrusio: „Ne traži hljeba preko pogače, jer nam Tuđman nudi šest posto teritorija Bosne više ukoliko odustanemo od Krajine“. To je značilo da je Bosna već bila podijeljena između srpskog i hrvatskog fašizma. I to tako kartografski precizno da se njenom teritorijom može trgovati u procentima.
U septembru 1994. godine Hrvoje Šarinić piše o Karadžićevim prijedlozima Tuđmanu: „Bosanski Srbi su se spremni odreći Knina, premda su do sada prijetili ujedinjenjem s njime“. Šarinić piše da je jedan Srbin, biznismen iz Beča, bio česta veza za njegove kontakte sa Karadžićem. Tog septembra 1994. „biznismen“ je Šariniću predložio „džentlmenski sporazum Tuđmana i Karadžića“. Karadžić bi „po tom sporazumu spriječio ujedinjenje RS i RSK, a zazvrat bi Hrvatska trebala ekonomski pomoći Republiku Srpsku i politički je deblokirati.” Džentlmenski su duge kolone od tridesetak cisterni goriva išle iz Hrvatske u tz. Srpsku Republiku. „Početkom 1995. godine do vojske bosanskih Srba stigla je nafta iz Splita i Zadra kroz krajiški koridor, uz saučesništvo Hrvata“... Oven je priznao da je i sam poticao ovakve isporuke goriva: „Nafta je do Srba u Hrvatskoj stizala direktno iz Hrvatske i uz odobrenje hrvatske vlade“. Samo četiri mjeseca kasnije počet će operacija „Oluja“.
Božidar Vučurević, jedan od lidera SDS-a je potvrdio: „Koliko je meni poznato postoji džentlmenski sporazum između Tuđmana, Milioševića i Karadžića da se razmijeni teritorija“...
Dok su padale Slavonija i SAO krajine Karadžić je zato granatirao Sarajevo, Bihać i koridor kod Brčkog i Odžaka.
Milan Babić je u jednom intervjuu za beogradski NIN, odmah nakon rata, rekao kako je Drugi korpus Vojske RS bez ikakve borbe gubio položaje na Kupresu, Glamoču, Dinari i Grahovu. Babić otkriva: „To gubljenje položaja i stavljanje Knina u hrvatsko okruženje dešavalo se istovremeno sa pregovorima Republike Srpske i Hrvatske oko podjele teritorija Bosne i Hercegovine. Da pomenem samo one najpoznatije pregovore koji su se naizmjenično održavali u Davoru i Srpcu“.
Mnogo je dokaza da su Grahovo, Glamoč i Drvar, osvojeni u dugo hvaljenoj ofanzivi HVO, pred akciju „Oluja“, ustvari samo predati u zamjenu za Posavinu.
Nekadašnji gradonačelnik Sarajeva, učesnik pregovora u Dejtonu, dr. Ivo Komšić je potvrdio da su Grahovo, Glamoč i Drvar, osvojeni u dugo hvaljenoj ofanzivi HVO, pred akciju „Oluja“, ustvari samo predati u zamjenu za već prodatu Posavinu.
Kada su 2. maja Hrvati oslobodili Slavoniju, Oven je u svojim memoarima „Balkanska odiseja“ zapisao: „Hrvati su pobijedili. Misteriozan je bio izostanak reakcije bosanskih Srba u Banjoj Luci. Oni su bili pas koji te noći nije zalajao“. Oven se sjetio „Tuđmanovog oduševljenja, nekoliko mjeseci ranije kad mu je pričao o Karadžićevoj privatnoj mapi, koju je predložio njegovoj vladi, a koja je velike dijelove Krajine davala Hrvatima“. Dakle, Karadžić je javno i otvoreno trgovao SAO krajinama u Hrvatskoj za pomoć u gorivu i za nekoliko obećanih procenata više teritorija u BiH.
Kada su novinari njemačkog Špigla, u intervjuu datom uoči “Oluje“, rekli Tuđmanu: „Milošević ne može odbiti pomoć svojoj srpskoj braći“, Tuđman je odgovorio: „Potpuno sam siguran da Milošević neće intervenirati“.
Karadžić je otvoreno sarađivao sa Hrvatskom. Kad se trebala otvoriti autocesta Zagreb – Beograd, nagovorao je hrvatske Srbe da to nipošto ne dozvole. Šarinić to objašnjava ovako: „Nisu ti Srbi ni sanjali da ta ista Republika Srpska, dok sprječava otvaranje te autoceste, preko svojih ljudi predlaže otvaranje komunikacija između Hrvatske i Republike Srpske.“
Običan svijet u Krajini znao je te 1995. za Karadžićevu i Miloševićevu izdaju i prodaju njihovih domova u Hrvatskoj. Mnogi su ostali jer nisu vjerovali u tu prevaru. Ivan Zvonimir Čičak u intervjuu za Feral kaže: „Istraživanja koja smo radili u Krajini pokazuju da je organizirani odlazak Srba počeo nekoliko dana prije početka operacije „Oluja“. Podaci postoje – vrlo konkretni posdaci o tome kad su i iz kojih mjesta i prije početka „Oluje“ počele su organizirane evakuacije“... Srpski generali su znali za Oluju prije hrvatskih... General Mile Mrkšić je doveden upravo zato, da izvrši taj zadatak (evakuacije stanovništa, op.a.)...“
Ante Marković (1924-2011) je tokom glavnog svjedočenja pred Haškim trubunalom u procesu Slobodanu Miloševiću rekao da je 1991. iz više izvora čuo za sastanak Milošević-Tuđman u Karađorđevu, na kojem je dogovorena podjela BiH. ,,U direktnim razgovorima koje je sam zatražio, obojica su mu priznala da je istina šta se govori za Karađorđevo,” kazao je Marković. ,,Sreli smo se odvojeno, u Beogradu i Zagrebu. I jedan i drugi su potvrdili da su se dogovorili da podijele BiH. Milošević mi je to odmah rekao, a Tuđmanu je trebalo mnogo više vremena", kazao je Marković.
Dokazano je da je Posavina zamijenjena za SAO krajine. Ja tebi ti meni.
Anto Kovačević je te 1993. uočio značajnu činjenicu: „Hrvati Bosanske Posavine su u trgovini dodijeljeni četnicima i srpskoj republici. Bosanska Posavina nije pala vojno, ona je pala preko motorole.“
Najjasniji je bio Iko Stanić, prvi čovjek posavskog HDZ-a koji je rekao za zagrebački Nacional 1. decembra 1995. godine da je u Posavini poginulo preko 2200 branitelja i hiljadu civila, a bilo je oko sedam-osam hiljada invalida, uglavnom teških: „Neko bi htio da to sve zaboravimo, ali to nije moguće. Zaokružili smo prostor i branili njegov najveći dio, a onda su protiv nas nahuškali naše vlastite ljude. Onemogućen nam je svaki kontakt sa Bosnom i Hercegovinom. Sve se zbivalo po određenom scenariju“.
Dušan Bilandžić, partizan i saradnik Josipa Broza Tita, bio je dugogodišnji blizak prijatelj sa Tuđmanom. Kada je svojevremeno, pred samu smrt, progovorio o apsurdnom i zločinačkom dogovoru Tuđmana i Miloševića u podjeli BiH, očajni novinar mu je dobacio: „Ali u Bosanskoj Posavini Hrvati i Srbi su ratovali.“
Bilandžić odgovara: “To je bio najveći apsurd. Milošević i Tuđman su organizirali te oružane borbe za Bosansku Posavinu. Tada sam ga pitao: zašto dopuštaš da u Posavini ginu vojnici kad je ona već predana Srbiji. Tuđman mi je tada nešto spetljao u smislu da treba glumiti da je to dobiveno borbom. Jednom prilikom je čak i rekao da se ne smije steći dojam da je to predano bez borbe.”
Julian Borger piše o pobjedi Mesića na izborima i ulasku u Tuđmanov kabinet: „Na stolu je bio telefon za koji mu je rečeno da je vruća linija koja je početkom 1991. godine bila uspostavljena između Tuđmana i Miloševića. Devet godina kasnije Tuđman je bio mrtav, a Milošević je još uvijek bio na drugom kraju linije , grčevito nastojeći sačuvati vlast u Beogradu. Ali, Mesić nije znao kako ga nazvati. „Rečeno mi je da telefon radi na određenu šifru, koja je bila tajna, a sekretarice je nisu znale. Samo je Tuđman znao šifru“, rekao je Mesić.“
Znajući sve ove detalje i pozadinu pada SAO Krajina, mora se reći da su osvetničke izjave Vučića u istom igrokazu kao i hrvatska slavlja za, kako su rekli, najveću vojnu pobjedu, u kojoj su poginula 283 vojnika. Toliko je ginulo u jedinicama Armije RBiH u više od 150 velikih bitaka protiv srpske vojske. Ako su Milošević i Tuđman mogli režirati borbe, vučići i kolinde mogu režirati već tradicionalni igrokaz prijetnji i izazivanja napetosti.
