Za neke od njih to je značilo donijeti tešku odluku odvajanja od svojih najmilijih kako bi ih zaštitili i osigurali im koliko-toliko normalan život u ovim izvanrednim okolnostima.
Jedni od njih su supružnici Marko i Marija Rukavina (35), medicinski tehničar na Zavodu za audiologiju i fonijatriju te fizioterapeutkinja, zaposleni u KBC-u Rijeka. Zbog svakodnevnog izlaganja opasnosti od moguće zaraze u najizloženijem objektu bolnice, svoje kćeri Gabrijelu (6) i Katarinu (3) odlučili su odvesti u najsigurnije mjesto koje imaju, na selo, kod umirovljenih nonića Anke i Stjepana Rukavine u Slavonski Brod.
- Odluka je bila teška, ali i najbolja koju smo mogli donijeti još kad je počela cijela situacija s Italijom. Budući da sam sedam godina radio na JIL-u i imam iskustva, a nedostajalo je osoblja, odlučio sam dobrovoljno se prijaviti za rad u Respiracijskom centru jer sam osjetio potrebu pomoći ekipi znajući kako je rad u takvom centru kompleksan i nije za svakoga - priča otac Marko.
Normalno je da postoji strah, kaže, jer ulazite u nešto nepoznato, no ulazite svjesno, i znate čim baratate i u konačnici volja za pomaganjem je jača. To je na kraju dana poziv koji su izabrali.
- No radeći s najugroženijim pacijentima kojima se moraju održavati ventilacijski sustavi, čistiti usne šupljine, biti u bliskom kontaktu, značilo je izlaganje dodatnom riziku. Kako i supruga radi u bolnici, jedina pametna opcija je bila zaštiti djecu pa iako bili svjesni da ih neko duže vrijeme nećemo moći vidjeti - objašnjava Marko.
Bile su jedina djeca u vrtiću
Ni mami Mariji, koja je kao fizioterapeut u stalnom kontaktu s pacijentima i svjesna je kako su svi pod sumnjom dok ne dođe negativan bris, nije ništa lakše. Svoju djecu nije vidjela skoro dva mjeseca, iako zna da su u sigurnim rukama i da mora biti strpljiva do njihovog ponovnog zagrljaja. Brižni roditelji u početku su preko dana planirali voditi kćerkice u vrtić, no dolaskom tamo, nakon prvog dana ukidanja nastave, curice su bile jedine u cijelom vrtiću, a to, kažu, nije imalo smisla.
- Korona nas je do svih odvojila. Kuća je tiha i pusta, bez dječje cike i smijeha i jako je teško kad svoju djecu, koja su naša najveća sreća i ljubav i bez kojih bi život bio isprazan, ne možemo tako dugo zagrliti i reći koliko ih volimo, koliko nam fale. Isto tako, teško je i mojim roditeljima Viktoriji i Dragutinu, koji žive u Zagrebu i s kojima se ni mi ni djeca nažalost nismo vidjeli već četiri mjeseca. No, nadamo se da će mjere uskoro popustiti i život se polako vratiti u normalu - sjetna je mama Marija.
Najteži im je, kažu, bio rastanak. Mlađa kćer je zaplakala dok je starija bila puno razumljivija i zagrlivši ih na rastanku sabrano rekla - ne brinite, dođite po nas kad sve prođe.
Prevladao je razum
Situaciju olakšava tehnologija, Viber i Skype, koju omogućuju roditeljima da se svaki dan čuju s djecom te im bar na virtualan način izraze ljubav i utjehu.
Roditelji su u međuvremenu došli u iskušenje da ih posjete, no prevladao je razum i odlučili su ne riskirati, svjesni da mogu biti prenosioci iako nemaju simptome. Ovo im je, kažu, bio prvi, težak i tužan Uskrs bez njih, no zato su, dodaju, baka i djed presretni što toliko vremena mogu provoditi sa svojim unukama.
- Znam da im je teško, al curama ništa ne nedostaje. Jako su mi dobre i nitko nije sretniji od mene što su tu. Htjela sam da dođu za Uskrs, ali sretna sam da sam ih dobila puno ranije. Tu na selu imamo veliko dvorište, kokice, zečeve, psa, voze bicikle, crtaju, trče, jedu domaću hranu, sadimo cvijeće i krumpir, na čistom su zraku i sve je u redu. Pa i moj sin je odrastao na selu, zna on što je to, kako je njemu tad bilo dobro, tako je i njima, nema brige - sretna je baka Anka iz Trnjanskih kuti.
