Iranac, Vahid, koji je na ovom putu sam, priča za N1 kako je za samce jednostavnije boraviti u ovakvom kampu, ali ne i za porodice. Ipak, oni žele ostati tu kako bi krenuli u novi “game” – kako nazivaju pokušaje prelaska granice, u potrazi za boljim životom.
Govoreći o svojim iskustvima, Vahid kaže kako je prelazak granice pokušao više puta, nekad ga je u tome spriječila hrvatska policija a nekad nepovoljni vremenski uslovi. Uglavnom bi ostajao bez ličnih stvari, novca, odjeće.
Policija bi ga vraćala nazad na granicu sa Bosnom i Hercegovinom.
“Zvao sam policiju, rekao im da želim aplicirati za azil, ali kad su došli pitali su me zašto zovem policiju. Kazao sam ne poznajem nikog i trebam vašu pomoć, i osjećam se sigurno jer vi ste policija”, kaže Vahid i nastavlja:
“Ali odveli su me u zatvor, zatim su me doveli do granice blizu Kladuše i još šest osoba, počeli su me tući. Pokrili su lica i stavili lampe na glave, nisam mogao ništa da vidim od prejakog svjetla. Vrijeđali su me. Uživali su u mojoj patnji, bili su zadovoljni, smijali su se. Ja sam plakao i vikao jer me boljelo, a oni su uživali.”
Po povratku u BiH bio je smješten u kamp Miral, nadomak Velike Kladuše. U modricama i krvi, nesposoban da stoji na nogama.
Ipak, nada se da će jednog dana uspjeti u namjeri i naći bolji život u zemljama EU.
“Imamo previše problema u svojim zemljama i ne možemo ostati tamo. U potrazi smo za boljim životom,” dodaje.
