Bila je ispod voza, ispod šina, 50 metara od mjesta udesa. Kada sam joj prišao, vidio sam da ima teške povrede, otvorila je širom oči u tom trenutku i samo me gledala. Smirite se, izvlačimo vas, rekao sam da je ohrabrim. Oko nje bilo je dvoje mrtvih - priča za "Blic.rs" Saša Đokić, vatrogasac koji kaže da za 30 godina rada ne pamti ovako tešku tragediju.
Posao vatrogasaca spasilaca podrazumijeva da reagiraju u ovakvim situacijama, ali kako kažu, koliko god bili obučeni za teške situacije, emocije se ne mogu izbjeći kada vidite nastradalog ili povrijeđenog da vam traži pomoć.
Ivan Slavković je u 7.31 primio poziv da se dogodila saobraćajna nesreća, u kojoj je voz udario autobus, njemu je javljeno da ima stradalih i povrijeđenih, te je upućeno pet vozila i 13 vatrogasaca.
- Obavijestili smo Hitnu pomoć, policiju, ali i "Željeznice" da bi na tom potezu isključili napon. Od tog trenutka sve počinje - priča Ivan.
Na mjestu događaja već se nalazila prva ekipa Hitne pomoći, koja je spasiocima dala instrukcije oko prioriteta, na jednoj strani bili su stradali, prema riječima očevidaca, sa samljevenim dijelovima tijela, na drugoj živi i zarobljeni, na trećoj povrijeđeni.
- Počeo sam izvlačiti one ispod voza, tu si bile tri osobe, dvije mrtve, i žena koja je davala znake života, živu smo je izvukli. Pitao sam se, i ja i svi mi, kako su uopće ljudi živi sa onakvim povredama, bez dijelova tijela.
Žena ispod voza ne znam kako je uopće bila živa, kada sam se podvukao, ona je otvorila oči i gledala me, to mi se urezalo u pamćenje. Ništa nije mogla kazati, rekao sam joj držite se, izvlačimo vas - priča vatrogasac Saša Đokić.
Marko Radovanović, komandant Vatrogasno-spasilačkog bataljona, kaže da je jedno vježba, a drugo rad na terenu i da spasioci nisu mašine koje lako mogu eliminirati emocije.
- U 7.30 bili smo na primopredaji smjene kada smo dobili dojavu da je došlo do udesa na pružnom prijelazu u Donjem Međurovu, odmah smo uputili dvije ekipe sa dva kamiona.
Kao komandat Vatrogasno-spasilačkog bataljona otišao sam tamo komandnim vozilom i ono što smo zatekli bilo je nešto što što nijedan vatrogasac ne želi vidjeti u svojoj karijeri - kaže Radovanović.
Također ističe da, ako postoji teška intervencija, to je bila upravo ta.
- Nas je tamo sačekao kolega iz Hitne pomoće s kojim smo radili puno zajedničkih vježbi u tim masovnim nesrećama i odradili smo onako kako smo najbolje umjeli i znali.
Dovoljno je bilo da samo pogledamo ili da u dvije riječi objasnimo kako dalje. Tijela su bila oko voza, autobus podijeljen na dva dijela, jedna užasna slika, a onda smo krenuli po prioritetima - priča Radovanović za "Blic".
Vatrogasci su tog dana na posao došli spremni, međutim, svi su saglasni, ovo je bio najteži zadatak koji ne mogu izbrisati iz sjećanja tako lako.
Svi dođemo na posao nekako spremni, mi nismo mašine, emocije su proradile, naročito jer je bilo djece. Čovjek na ovako nešto ne može ostati ravnodušan. Pohvaljujem cijelu ovu ekipu, radili smo kao jedan, kasnije nismo znali šta da kažemo, nikome se ništa ne jede, ne priča.
To su stvari koje čovjek ne može izbaciti iz glave, a da ne pričam o pogledima tih ljudi koji su svjesni, nemaju snage riječima iskazati da im treba pomoć, ali pogledom ti kažu, i ne možeš raditi bez emocija. Nadamo se da ovakvo zvono neće više zvoniti - kaže Radovanović.
