Ključna riječ s ovog brzopoteznog samita u Vašingtonu ostaje „sveobuhvatno rješenje“, tako da se pod ne bezrazložnim pritiskom Amerikanaca može očekivati da se klupko zakotrlja nešto odlučnije nego kad je riječ o prilično neefektivnim „dogovaranjima da se nastavi dogovaranje“ – kako se dijalog Prištine i Beograda već više godina vodi pod okriljem EU.
Još prije dolaska delegacije Kosova u Vašington bilo je jasno da oni sa svojim američkim saveznicima žele tu retoriku o finalnom rješenju dodatno odkraviti, što znači obligatorno precizirati, tako da to bude polazna i ne više točka sporenja na svim slijedećim rundama pregovore uključujući ii one u Briselu, koji slijede.
Riječi koje obavezuju
Radi se o već viđenoj šok terapiji: Amerikanci su na stol odmah na startu stavili „ponudu koju je teško odbiti“. Od obje strane traži međusobno priznavanje, ali i zaštita etničkih manjina, ali i “restituciju svojstva”. A to je ono – vraćanje oduzete imovine ii obešteđenje, na čemu posebno insistiraju Albanci.
Doda li se tome traženo otvoranje “kancelarija zaduženih za zaštitu i izvještavanje o manjinskim pravima " – to znači da se tim udaraju temelji za diplomatsko-konzularna predstavništva i u Prištini i u Beogradu.
Teritorijalne kontroverze
Dakle, bez obzira na formulaciju narativa koji će se formulirati tako da može služiti za domaću političku upotrebu predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, da mu se, reklo bi se - spasi i glava i politička karijera, šta god da se potpiše, ako se išta potpiše, jasno je da će taj papir za Beograd biti obaveza. Doduše, možda odložena, ali ne i izbjegnuta, jer svima je jasno da nema revizije državne nezavisnosti Kosova. Tu posebno treba biti oprezan.
Naime, valja pričekati da se vidi da li je i u kom obliku, u sve ovo uključena ili nije ranije pominjana „razmjena teritorija“ ili korekcije granica između Kosova i Srbije. To je i glavna kontroverza koja je pratila ovu američku inicijativu iza koje je rukopis specijalnog Trampovog izaslanika Ričarda Grenela (Richard Grenell), što ne bi imalo oslonca u znanoj američkoj vanjskopolitičkoj doktrini koja na prvo mjesto stavlja ljudska prava.
"Novi Dejton" i Trampova žurba
Više od pola posla i dalje je u implementaciji dogovorenog i potpisanog. Obje strane su dodano oprezne znajući, da ova Trampova (Trump) administracija, bez ikakvog skrivanja želi, čak i najmanji uspjeh u približavanju strana predstaviti novim „historijiskim dogovorom“ do jučer nepomirljivih strana. A potom, predstavljajući to kao neki uspješni „novi Dejton“ – sve to iskoristiti na američkim predsjedničkim izborima 3.novembra.
U tome, uz Trampovu izbornu žurbu da dođe do bilo kakvog balkanskog trijumfa zapravo i leži najveća opasnost, jer - neispunjenje dogovorenog i do sada je bila glavna karakteristika dijaloga Prištine i Beograda. Uostalom, ni četvrt stoljeća kasnije ni Dejtonski sporazum u BiH nije u potpunosti implementiran. Zato će se naredna dva mjeseca karakterisati napeto čekanje - da se vidi ko će biti novi/stari stanovnik Bijele kuće.
Teatar apsurda
Što se Vučićeve, prilično teatralne najave tiče, kako „nema predaje“ i da neće biti priznanja Kosova, on se doista može osloniti samo na taj teatar apsurda, koji uz znanu nacionalističku retoriku u Srbiji za sad prolazi. Njegova lojalistička vlada u Beogradu već je usvojila deklaraciju kojom unaprijed (korvertirano) podržava „sveobuhvatno riješenje“ – dakle sve ono što Vučić dogovori, ne ulazeći u detalje. Iako je, naravno, u politici, vrag uvjek u detaljima, uključujući kako će taj novi narati prihvatiti Srpska Pravoslavna crkva.
Baš zato, valja na kraju opet podsjetiti, kao što sam to rekao u prijašnjim analizama – da tzv. “pitanje RS-a” nema ni na mapi u Vašingtonu, i da se niko pametan nije ni usudio vezati to uz problem Kosova, uključujući i Vučića. Žalosno je što sve to dolazi u trenutcima novih nacionalističkih tenzija i u postizbornom zemljotresu u Crnoj Gori, u kojoj se pominje Srebrenica. Idealno bi bilo oko Kosova tražiti pravedno, a ne samo političko riješenje.”
