Veći dio vjernika samo općenito ili u globalu vjeruje, ali ono pojedinačno i detaljno vjerovanje koje podrazumijeva prihvatanje s poznavanjem, znanjem, ljubavlju, poštivanjem i uvažavanjem svega onoga s čime je poslan Allahov Poslanik, [saw], poznajući čak i ono što je prezrena i pokuđeno, takvo vjerovanje posjeduju samo odabrani u ovom ummetu, odabranici Poslanika, [saw], kao što je bio Ebu Bekr es-Siddik i kao što su bili oni koji pripadaju skupini istinoljubivih, sidikun.
Neki ljudi svoj iman zaokružuju na samo jedan dio imana, a to je priznavanje da postoji Stvoritelj svijeta, Koji je sam stvorio nebesa i Zemlju i ono što je između njih. Ali treba naglasiti da ovo nisu poricali ni obožavaoci kipova u Mekki, Kurejšije i druga plemena. Zatim imamo one koji smatraju da je iman samo izgovaranje dva šehadeta, bez obzira da li čovjek poslije toga praktikovao vjeru ili ne, te hoće li srce tu izjavu iskreno potvrditi ili će je poreći! Tu su i oni koji misle da je vjerovanje samo puko priznavanje Allaha kao Stvoritelja svjetova i Muhammeda, [saw], kao Njegovog poslanika, makar to ne izjavili riječima i ne potvrdili dobrim djelima. Štaviše, oni smatraju da onaj koji vrijeđa i psuje Uzvišenog Allaha i Njegovog Poslanika, [saw], te čini velike grijehe, ako u srcu priznaje Allahovu jednoću i poslanstvo Muhammeda, [saw], da je i takav čovjek pravi vjernik!
Iman je kod nekih poricanje Allahovih savršenih osobina, sifata, poput Njegovog uzdizanja na Arš, govora koji je kazao ili u Svojim knjigama objavio, Njegovog sluha, vida, htijenja, moći, ljubavi, srdžbe i drugih osobina kojima je Sebe opisao ili Ga njima opisao Njegov Poslanik, [saw]. Njihovo vjerovanje svodi se na poticanje istinitih činjenica povodeći se za sumnjama i neodumicama maloumnika koji se međusobno razilaze u mišljenju i kritikuju, za onima o kojima Omer b. el-Hattab, [ra], i imam Ahmed kažu: “Oni se oko Allahove knjige razilaze, Allahovoj knjizi oponiraj u i složni su u odbacivanju Allahove knjige!”1
Sljedeća skupina smatra da je iman robovanje Uzvišenom Allahu po propisima i uputama koje čovjeku nalažu njegov unutarnji osjećaj srca, zevk, i duhovni zanos, vedžd, bez prethodnog njihovog podvrgavanja sudu onoga s čime je došao Poslanik, [saw].
Zatim dolaze oni koji kažu da je iman ono na čemu su zatekli svoje očeve i pretke bez obzira ko su oni bili. Njihovo vjerovanje zasniva se na dvije pretpostavke:
Prva pretpostavka: to su govorili naši preci i prethodnici;
Druga pretpostavka: ono što su rekli je istina.
Zatim, tu je i skupina koja smatra da je iman lijep ahlak, dostojno i uljudno ophođenje, vedrina i osmjeh na licu, lijepo mišljenje o svakome, te zanemarivanje ljudskih mahana i pogrešaka.
Spomenut ćemo i one koji smatraju da je iman odbacivanje dunjaluka i prekidanje veze s njim, te izbacivanje iz srca svega što je dunjalučko i potpuni asketizam i odricanje od dunjalučkih blagodati.
Kada pronađu čovjeka koji ispunjava ove uvjete, uzdižu ga na stepen predvodnika u vjeri, makar znanjem ili praksom bio daleko od biti imana. Stepen dalje od ove prethodne skupine jesu oni koji smatraju da je iman samo spoznaja koja nije uvjetovanje praktičnim potvrđivanjem imana.
Sve spomenute skupine nisu spoznale suštinu imana, nisu ispunile njegove uvjete niti su ga doživjele. A možemo ih podijeliti i ovako:
Oni koji su iman učinili djelima koja ga, ustvari, anuliraju i brišu;
Oni koji u iman uvrštavaju ono što nije od njega;
Oni koji za iman drže neki od njegovih uvjeta, ali to nije dovoljno da bi se iman i upotpunio;
Oni koji kao uvjete imana postavljaju ono što je suprotno suštini imana i što ga briše;
Oni koji su za iman postavili uvjete koji uopće nisu od imana.
Stvarni iman daleko je od svega toga. Iman je kompleksna stvarnost sastavljena od poznavanja onoga s čime je došao Allahov Poslanik, [saw], zatim prihvatanje toga s čvrstim uvjerenjem, potom izjavljivanje toga riječima, pa povođenje za tim s ljubavlju i pokornošću, te izvršavanje svega što nalaže, formalno i suštinski, i na kraju poziv u to shodno mogućnostima.
A iman se upotpunjuje na principu ljubavi i prijateljstva u ime Allaha, te pokazivanju prezira i neprijateljstva radi Njega, kao i davanja ili uskraćivanja u Njegovo ime2, i na tome da samo Uzvišeni Allah bude Bog, Kome se rob klanja.
Put koj i vodi ka Allahu Svevišnjem ogleda se u neprikosnovenom pokoravanju i povođenju za Allahovim Poslanikom, [saw], suštinski i formalno, zatim u zatvaranju oka srca od gledanja ili okretanja prema nekom drugom pored Allaha Svemoćnog. A od Allaha zavisi svaki uspjeh!
Ko se Allahu preda i zbog obuzetosti ibadetom zaboravi na sebe i svoje potrebe, Uzvišeni Allah preuzet će brigu o tom robu. Ko se obuzme Uzvišenim Allahom, a zapostavi ljude, Allah Svemilosni preuzet će sve njegove obaveze prema ljudima, dok onaj ko se obuzme samim sobom zapostavljajući Uzvišenog Allaha, On će ga prepustiti samome sebi, kao što će i onoga koji se zabavi ljudima, a zaboravi na Allaha Svevišnjeg On prepustiti ljudima, kako prenosi put vjernika.
