Miladinu i Sahiji iz Tuzle obroci u narodnoj kuhinji mnogo znače. Teške životne prilike i povratnički život natjerali su ih da potraže pomoć.
"Ja ne napuštam kuhinju dok sam živa. Moja kuhinja, moj život. Nemam nikakvih primanja, dvoje djece, oni ne rade", priča Sahija Pekić.
"Ja sam ovdje prije jedno pet, šest godina počeo dolaziti jer nismo bili ostvarili pravo na penziju. A ono, šta je gore od izbjeglice? To je povratnik", kaže Miladin Jevtić.
Sudbinu dvoje Tuzlaka dijeli sve više građana širom zemlje. Javne kuhinje bilježe svakodnevni porast broja korisnika. Banjalučki Mozaik prijateljstva nekad je dijelio 300 obroka dnevno, sada 700, vikendom i do 1000. Osim hrane, humanitarna udruženja plaćaju lijekove, nabavljaju drva, pomažu i kod kirije.
"Skoro je bilo da ljudi treba da izađu iz jedne kuće jer im je kirija 180 maraka. Oni nemaju šanse da je plate. Mi smo objavili priču da bi kasnije neki dobri ljudi uplatili tri kirije. I to je za te ljude za početak bilo dobro", priča Miroslav Subašić iz "Mozaika prijateljstva Banjaluka".
"U odnosu na prošlu godinu, sa 31.12. smo imali 2.400 korisnika, sada imamo 2.552, što je za 152 obroka povećano, odnosno korisnika povećano u odnosu na 2021. godinu", kaže Mensura Husanović iz "Merhameta Tuzla".
Pandemija je iznjedrila solidarnost, pa se javnim kuhinjama i humanitarnim organizacijama javlja sve više ljudi i kompanija spremnih da pomognu, a pomažu i lokalne zajednice. Brine to što su se prošle godine ljudi praktično preko noći našli u stanju socijalne potrebe. Mnogi prvi put.
"Za vrijeme pandemije ljudi su ostajali bez posla i nisu bili u stanju osigurati čak ni jedan obrok za svoju porodicu. Možemo slobodno reći da je pandemija koronavirusa dovela do povećanog broja zahtjeva za pomoć", ističe Saliha Rokša iz Udruženja "Pomozi.ba".
Podaci Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine govore da je u sistemu socijalne zaštite više od 500 hiljada ljudi, od kojih i 120 hiljada maloljetnika. Među punoljetnima, najviše je onih koji ne mogu da rade ili nemaju posla. Problem siromaštva u zemlji je sistemski - kažu ekonomisti. Pare se daju, ali pozitivnih efekata nema.
"Onda imate tu zamku siromaštva, odnosno dugoročno siromaštvo. Činjenicu da pojedinci dugoročno ostaju u stanju socijalne potrebe bez ikakvog pomaka ili vizije da će promijeniti vlastiti status", navodi ekonomista Admir Čavalić.
Bosna i Hercegovina je u izvještajima Ujedinjenih nacija mapirana kao siromašna zemlja. Čak 15 odsto građana živi u apsolutnom siromaštvu, a svaki šesti građanin preživljava sa 90 do 150 maraka mjesečno. Poražavajuće je što su ovi podaci nastali prije pandemije.
