Mnogi njegovi vršnjaci ostaju vjerni zavičaju slavnog imena i bogate istorije. Na Kozaru se vraća život, sve je više mladih porodica koje obnavljaju i proširuju imanja svojih predaka.
Nemanja svakog dana ustaje oko pet, da bi stigao u Banjaluku na predavanja. Poslije podne radi u šumi, izvozi drvo, ore, radi u voćnjaku, sije pšenicu… A, ipak ima vremena za učenje. Ne dangubi. Odredio je svoje životne ciljeve i od njih ne odstupa. A da je lako, nije.
Jesen je i lijepo vrijeme, na imanju ima posla preko glave. Na traktoru provodim jednako vremena koliko i na fakultetu. Meni je i jedno i drugo važno. Volim i poljoprivredu i medicinu, i Kozaru i Banjaluku, i grad i selo – kaže Nemanja.
Sreli smo ga na seoskom putu, sasvim slučajno. I dogodila se – priča. Istina, Nemanja se, u početku, pomalo nećkao. Sramežljivo odgovarao na naša pitanja: u stilu, “nije to ništa”.
Ali, kako je razgovor odmicao, bilo je jasno da ovaj momak zna šta hoće i da je odlučan da ostvari svoje planove.
Želim da ostanem na selu i da se poslije završetka studija zaposlim u blizini, u Gradiški ili Banjaluci. Čini mi se da odavdje, sa planine, dalje i bolje vidim, pa ko razumije, shvatiće – kaže ovaj vrijedni, uzorni mladić.
Priznaje da nema mnogo vremena za odmor. Jer njegov radni dan traje i po 20 sati.
Ustajem zorom. Automobilom putujem na predavanja, koja su u različitim terminima. Potrebno mi je sat i malo više vremena, u jednom pravcu, zavisno od uslova na putu. Zimi, kada zavije snijeg, mada je to sve rjeđe, imam u pripravnosti traktor i grtalicu, pa prvo razgrnem snijeg, da bih prošao automobilom. Ali, ne žalim se, to je moj izbor – kaže Nemanja
Porodica podržava njegov izbor. A Nemanjina porodica je brojna, pa je i podrška snažna.
Zajedno žive Nemanjina majka Ranka, otac Ranko, baka Grozda, braća Predrag i Slaven, snaha Miroslava i dvije bratove kćerke Dajana i Sofija. Svi skupa brinu o velikom lijepo uređenom imanju.
Mlađi brat je srednjoškolac, odavde putuje u školu, kao i ja na fakultet. Stariji brat, koji je oženjen, zaposlen je u Šumariji. Svi radimo na imanju. Meni to uopšte nije teško i ne stidim se pocijepanih hlača i majice isprljane zemljom – kaže Nemanja.
Uz ispite na Medicinskom fakultetu, kaže, valja položiti i porodični, seoski ispit, ispit svoga zavičaja.
To je zavjet predaka, trudim se da i taj ispit položim najboljom ocjenom – poručuje Nemanja Šmitran.
Svaka njegova poruka izgovorena je uz zaglušujući zvuk traktora na planinskom vrhu, na prevoju, odakle se vidi cijelo Lijevče polje, a u daljini se nazire Gradiška.
Nemanjin otac Ranko Šmitran (50), kojem smo banuli u dvorište puno moćnih mašina za obradu zemlje i okruženo voćnjacima i uzoranim njivama, objašnjava zašto je ostao na imanju i ljubav prema selu prenio na svoje potomke.
Nisam imao dilemu, da li ostati ovdje ili potražiti bolje uslove negdje drugdje. Naučio sam sinove da, osim zanimanja za koja se školuju, poštuju selo, da rade, da stvaraju dobre navike. Rad nikome ne smije biti teret, ako zna šta hoće i ima realan, ostvariv cilj – smatra Ranko.
Ponosan je na trojicu svojih sinova. Najmlađi Slaven je učenik drugog razreda srednje škole u Gradiški, gdje uči zanat za mehaničara grejne i rahladne tehnike. Stariji, Predrag, već je svoj čovjek: ima posao, suprugu dvoje djece. A Nemanja će, ako bog da, uskoro postati doktor.
Svako od njih ima svoj put, ali svi rade na imanju.
Šmitrani, složno, kao u maloj seoskoj zadruzi, obrađuju nekoliko hektara oranica, zasada šljive, siju kukuruz, soju, pšenicu, zob…
Na imanju radi nas osmoro, supruga i ja, tri sina, snaha i moja majka. Mi smo brojna ali složna porodica, odlučna da obezbijedimo dovoljno za sebe i da ne brinemo zbog svjetske i domaće ekonomske krize. Nas to pretjerano ne dotiče – kaže Ranko Šmitran, hvaleći i gradsku vlast iz Gradiške za pomoć i razumijevanje.
Mnoge njegove komšije su, kaže, otišle, ali se sada vraćaju. Vrijedni su to ljudi, vole svoje selo, bore se da ono oživi, kao nekada.
Imao sam i ja mogućnost da odem, ali sam ostao i nisam se pokajao. Djecu učim da budu vrijedni, odgovorni, pošteni, da se vole i uvažavaju, da za svakoga imaju razumijevanja. Ukoliko u sebi izgrade takve osobine, ne treba da brinu za budućnost – kaže Ranko.
Njegov brat Drago, koji takođe živi u Kozari, ima sedmoro djece. I u drugim kućama ima djece, dvoje, troje, četvoro…
Rankova snaha Miroslava (22) i sin Predrag imaju dvoje dječice. Za sada. Miroslava je rodom iz Podgradaca. Nakon udaje je sa suprugom živjela je u Sloveniji. Ali, brzo su se vratili u Kozaru.
Shvatili smo da za nas u Ljubljani nema života. Jedna plata, ja trudnica, bez zaposlenja, troškovi nepodnošljivi, stanarina skupa. Na preporuku mog svekra, vratili smo se. Suprug je dobio posao, imamo djecu, porodično imanje i dobro nam je – priča Miroslava.
I njihov komšija Radenko Subotić je radio je u Sloveniji, u Jesenicama, pa se vratio u svoje selo. Obnovio je imanje, izgradio objekte, nada se da će uskoro stići i struja, koje u njegovom zaseoku još uvijek nema.
Optimista sam. Vjerujem u Kozaru, vjerujem da će biti proširena elektro-mreža do udaljenijih i obnovljenih kuća. Ovdje je izrađeno 20 vikendica, a i asfalt će uskoro. Svuda sam bio, svašta prošao i shvatio da je svakom najljepša njegova rodna gruda. Za mene to je Kozara – kaže Radenko Subotić.
I njegov rođak Mirko Šmitran se bavi poljoprivredom, uzgaja stoku i sije žito. I njegova kuća je puna. U domaćinstvu žive supruga, sin, snaha i dvojica unuka.
Srećni smo, živimo u zdravoj sredini, moji unuci vole selo, životinje, traktore, vrijedni su, pomažu… Može se i ovdje dobro živjeti, ako se čovjek malo potrudi – uvjeren je Mirko.
Pokazuje nam široko prostranstvo satkano od bregova, dolina, šume koja se, upravo sada, kiti zlatastom jesenjom bojom i presijava na sunčevim zrakama.
Požalio se jedino da u Kozari ima mnogo divljači koja pravi štetu, pa zbog toga obrađuje zakupljenu zemlju u Turjaku i Trnovcu, 20-ak kilometara od Kozare.
Upravo je odatle dovozio prikolicu punu kukuruza, kada smo ga presreli. Radi, kaže, zbog djece brine za njihovu budućnost i želi da obezbijedi dovoljno hrane. O Kozari pripovijeda sa mnogo optimizma.
Ovdje u Kozari ima 22 djece, zbog njih vrijedi raditi i sticati. Od toga 18 su školarci. Ima i mladih, punoljetnih stanovnika. Nigdje, na daleko, nema toliko djece i omladine u relativno malom broju domaćinstava. Hvala Bogu, da je tako – hvali se Mirko Šmitran podmlatkom u svom selu od svega 50-ak stanovnika.
A tamo gdje su mladi, kaže, biće i života.
Istorija stradanja
U selu Kozara u doba Kraljevine Jugoslavije živelo je više od 1.000 stanovnika. U Drugom svjetskom ratu više od polovine njih stradalo je u ustaškim logorima, u kozarskom obruču 1942. godine, ili je poginulo u partizanskim jedinicama. Selo je spaljeno.
Poslije rata dio stanovnika je raseljen. Kozarčani su dobili posjede u ravničarskom dijelu ili u urbanijim mjestima ondašnje opštine Bosanska Gradiška. Tadašnje vlasti su smatrale da nije racionalno ulagati u ovaj kraj, da troškovi za izgradnju puteva, vodovoda i elektro-mreže nisu opravdani u poređenju sa brojem stanovnika i perspektivom na vrhu slavne i živopisne planine.
Dio stanovnika Kozare davno se nastanio u Grbavcima, gdje su formirali zaselak sa imenom rodnog sela. Ipak, oni nisu zaboravili zavičaj, u koji se danas mnogi vraćaju.
Stižu turisti, planinari i spasioci
Nekada se u Kozari živjelo sirotinjski, uz petrolejke i bez puta. Zato su mještani odlazili. Ali iz Gradske uprave Gradiška najavljuju ulaganja u ovaj kraj, kako bi se stvorili uslovi za bolji život i za isplativ posao u poljoprivredi i drugim djelatnostima.
Planirano je asfaltiranje četiri kilometra puta, kako bi Kozara bila bolje povezana s Gradiškom, te izgradnja elektro-mreža za udaljene zaseoke.
Ni po koju cijenu ovo lijepo mjesto ne smijemo zaboraviti, niti dozvoliti da ono bude izbrisano sa geografske karte – poručila je Dragana Ilić, zamjenica gradonačelnika Gradiške, tokom nedavne posjete selu Kozara.
Projekti takozvane revitalizacije šireg područja već su počeli.
Na ruševinama stare i napuštene škole izgrađen je Centar za potrebe Gorske službe spasavanja. Tu se na vježbama i predavanjima okupljaju spasioci iz mnogih mjesta BiH, Srbije, Hrvatske i Crne Gore.
Kozaru sve češće pohode i turisti, jer ima sve više kuća za odmor i markiranih staza za planinarenje.
