Marwan Abboud, gradonačelnik Bejruta, nazvao je zastrašujuću eksploziju koja je uništila luku glavnog libanonskoga grada “nacionalnom katastrofom poput Hirošime”.
U luci su se u utorak predvečer dogodile dvije izuzetno snažne eksplozije, jedna za drugom, pri čemu je ova druga bila bitno snažnija, kako prenosi očevici. Posljedice su strašne. Prema informacijama koje imamo u trenutku zaključivanja ovog teksta, govori se o više od 3700 ozlijeđenih. Kad je riječ o mrtvima, brojke variraju od 25 do više od 70. Sasvim je sigurno da će te strašne brojke i dalje rasti. Dodatni je problem što je stradala i najbliža bolnica koja ne može primati ozlijeđene, a u ostalim bolnicama nedostaje krvi. Ranjene su i supruga te kći libanonskog premijera Hassana Diaba.
O snazi eksplozija najbolje govore sljedeći podaci: štete je pretrpjela i zračna luka koja je na sasvim drugom kraju grada, udaljena 10 kilometara; eksplozije su čuli i stanovnici 250 kilometara udaljenog Cipra.
“Vidio sam vatrenu kuglu i dim iznad Bejruta. Ljudi su vrištali i trčali, krvarili. Balkoni su odneseni sa zgrada. Prozorska stakla na visokim zgradama su popucala i padala na ulice”, rekao je očevidac.
Sigurnosni izvori potvrdili su dvije eksplozije i velik broj ozlijeđenih. Abbas Ibrahim, šef unutarnje sigurnosti Libanona, rekao je da je do eksplozija došlo u dijelu luke u kojem se skladište visoko osjetljivi eksplozivni materijali, ali ne eksplozivi. Neki izvori, među kojima ruski Sputnik (koji je pristran kad je riječ o ruskim temama, ali vrlo precizan kad je riječ o globalnim pitanjima) navodi da je u jednom od skladišta bio natrijev nitrat zaplijenjen prošle godine s jednog broda. Riječ je kemikaliji koja se koristi u izradi umjetnog gnojiva i koja može biti eksplozivna: u svojim ju je napadima koristio Anders Breivik, norveški desni radikal, terorist i masovni ubojica. Navodno su ondje bile uskladištene tone natrijevog nitrata. Većina sigurnosnih izvora je tvrdila kako je riječ o nesreći te da nije izazvana vanjskim djelovanjem.
Libanonski predsjednik Michel Aoun odmah je sazvao Vijeće obrane, ali nakon toga su stigle informacije da je i njegova palača pretrpjela ozbiljnu štetu.
Sjedinjene Države i Iran odmah su ponudili svu potrebnu pomoć Libanonu. Zemlji koja se našla na sjecištu interesa moćnih globalnih i regionalnih lidera čije se silnice vrlo često sudaraju upravo nad ovom prekrasnom zemljom. Prvi je snažan udar bio 1975. godine kad počinje građanski rat u koji su se uključili svi susjedi, Sirija i Izrael, ali i oni malo dalje, poput Irana. Tijekom tog rata je 1985. godine nastao Hezbolah, šijitski pokret koji je formirala Islamska Republika Iran s ciljem da čuva njezine interese na tom području.
Danas je to jedna od najmoćnijih paravojski na Bliskom istoku koja je 2006. godine više od mjesec dana ratovala s Izraelom i nije bila poražena - što je bio razlog za brojne reforme u vojsci židovske države. Hezbolah djeluje dvosmjerno, s jedne je strane politička stranka koja zastupa interese šijitske zajednice: nakon građanskog rata 1990. godine definiran je religijski ključ za podjelu vlasti pa šijiti imaju predsjednika parlamenta, suniti daju premijera, a kršćani predsjednika.
Presudan trenutak u razvoju postratnog Libanona bilo je ubojstvo bivšeg premijera Rafika Haririja u veljači 2005. godine - raznesen je bombom u Bejrutu. Taj izuzetno popularni sunitski političar bio je vrlo vjerojatno meta Hezbolaha, uz suradnju sirijske tajne službe. No posljedica atentata je bila prvotno negativna za Hezbolah jer su se sirijske snage konačno morale povući iz Libanona.
Hezbolah je ipak uspio u dijelu svojih namjera, sunitska je strana ostala bez lidera, a Haririjev sin Saad nije uspio ući u očeve cipele. Što je sve za posljedicu imalo jačanje političkog utjecaja Hezbolaha koji je uspio postići političku premoć. Ipak nedostatnu da u potpunosti preuzme zemlju.
A zatim je stiglo Arapsko proljeće koje je izazvalo rat u Siriji. Hezbolah se uključio na strani režima predsjednika Bašara al-Asada, pripadnika alavitske zajednice koja je bliska šijitima. U Libanon stiže milijun izbjeglica iz Sirije.
No problem nije bio toliko ni rat u Siriji ni izbjeglice. Problem je bio sustav vlasti koji je u biti zatirao demokraciju jer su unaprijed bila definirana mjesta za pojedine zajednice (usporedba s BiH je više nego primjerena). Prvi znak problema bilo je nezadovoljstvo građana Bejruta nesposobnošću vlasti da organiziraju odvoz smeća. Ubrzo se zatim pokazalo da nije problem samo glavni grad, već i cijela država koja mjesecima nije mogla, primjerice, izabrati predsjednika (sadašnji Aoun je vrlo blizak Hezbolahu). Da bi se zatim dogodilo neminovno: država kojom se dobro ne upravlja tone u probleme. Vlasti su krajem prošle godine odlučile oporezovati WhatsApp što je izazvalo prosvjede za koje se u trenutku učinilo da će ujediniti Libanon jer su na ulicama bili zajedno šijiti, suniti i kršćani. Hezbolah je pokušao preuzeti prosvjede, ali nije uspio. Sve je rezultiralo dvotjednim zatvaranjem banaka da bi nakon toga bila uvedena ograničenja podizanja strane valute.
Ubrzo potom će Libanon priznati da više ne može otplaćivati dugove: vanjski se dug popeo na 170% BDP-a. I tad je počeo raspad ove države koji traje već mjesecima. Libanon je danas u svakom slučaju propala država. U ponedjeljak je Nassif Hitti, ministar vanjskih poslova, podnio ostavku rekavši da ne može biti član vlade koja “nema političke volje zaustaviti financijsko propadanje zemlje”. Upotrijebio je termin “propala država”.
Situacija u zemlji sve je gora, nedavno je u posjetu Libanonu bio francuski ministar vanjskih poslova Jean-Yves Le Drian koji je rekao da je jedino rješenje pomoć MMF-a. Ali ona dolazi samo uz obveze reformi. Le Drian je tad, 23. srpnja, možda čak djelovao proročki: “Libanon je u vrlo zabrinjavajućoj situaciji. Ekonomska i financijska kriza bjesni i ima konkretne, dramatične posljedice za Libanonke i Libanonce koji su svaki dan sve siromašniji”. Njegov poziv “pomozite nam da vam pomognemo”, učinite nešto da možete dobiti pomoć, ostao je glas vapijućeg u pustinji.
