Muklis Abdul Holik ne može samostalno stajati, već svaki dan savladava šest kilometara dug put do škole puzeći na koljenima i na rukama ili hodajući na rukama na koje stavlja sandale kako bi ih zaštitio.
Zbog iskrivljenih stopala i kratkih nogu visinom je tek do kukova svojih školskih drugova.
Uprkos hendikepu, u pratnji svoje majke uspijeva doći u školu istim putem od šljunka i drvenim mostom kao i njegovi drugovi.
"Put je strm, ali on ga svakodnevno savladava", rekla je njegova majka Pipin, koja kao i mnogi Indonezijci i Indonezijke ima samo jedno ime.
"Da imamo novca, mogao bi uzeti motor taksi, ovako mora puzati po zemlji. Ali, nikad se ne žali, po kiši i po vrućini, uvijek je u školi".
Dječakova hrabrost i upornost podstakli su divljenje u zemlji s 260 miliona stanovnika, pa se tako 3. decembra sastao s predsjednikom Jokom Vidodom na Međunarodni dan invalida.
"Pitao sam Abdula želi li nešto kad smo se sreli", napisao je predsjednik u saopštenju.
"Mislio sam da bi htio nekakav poklon, ali rekao je samo da bi htio studirati", rekao je Vidodo čudeći se.
"Kad odrastem želim biti vatrogasac, ljekar ili astronaut", rekao je dječak.
