Na prste jedne ruke se mogu nabrojati domaći javni intelektualci koji su iznijeli stav o mnogo više nego o skandaloznoj odluci Nobelovog komiteta da nagradu za književnost dodijeli Peteru Handkeu. Doslovno. Domaći javni intelektualci, naročito oni koji se smatraju lijevo orijentisanim, stide se da zauzmu stav o nečemu o čemu stav imaju majke, supruge i sestre ubijenih u Srebrenici. Prije izvjesnog vremena sam se uvjerio da u građanskom miljeu u Sarajevu mnogo više simpatija i suosjećanja izazivaju žrtve Augusta Pinocheta nego žrtve Ratka Mladića. Da nije Vahidina Preljevića, Univerzitet u Sarajevu bi izgubio obraz.
Dodjela Nobelove nagrada za književnost autoru u čijem se djelu ističu tvrdnje da Bošnjaci nisu narod, da se artiljerijski napad na Markale nije odigrao baš tako kako ukazuju činjenice i da je Srebrenica rezultat srpskog pravičnog gnjeva nije tek skandal. To je signal tektonskih promjena u, prije svega, evropskom odnosu prema napadu na Bosnu i Hercegovinu i jedan njen narod. Evropa, njena politička klasa, u nekom je obliku uvijek negirala bosanski genocid.
Naši intelektualci – uz jednu malobrojnu skupinu izuzetaka – šute iz dvije grupe razloga: jedni su duhovno korumpirani i biraju da se bave irelevantnim temama, drugi svoju ulogu razumiju potpuno beamterski; jedni se utrkuju za strane grantove o „deradikalizaciji muslimana“ praveći tako akademsku disciplinu od otvorene stigmatizacije, drugi biraju da se bave temama koje im omogućavaju profesionalno napredovanje, ali nemaju nikakve javne implikacije.
Horor koji je isplivao na površinu u sudnicama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju samo je nakratko potisnuo glavni tok evropske politike prema našoj zemlji koji predstavljaju racionalizacija i povlađivanje genocidu. Ne treba zaboraviti da je Francois Miterrand došao u Sarajevo u maju 1992. godine da bi spriječio intervenciju NATO-a, da je izaslanik tadašnje Evropske zajednice pregovarao sa Ratkom Mladićem u Dobanovcima kod Beograda 16. jula 1995. godine dok je trajalo smaknuće posljednje grupe zatočenih žitelja srebreničke enklave u Kozluku; da je genocid drugim riječima služio kao argument u nastojanju da se Aliju Izetbegovića prisili da pristane na podjelu zemlje i dugoročno nestanak Bošnjaka kao naroda.
Sada je to ponovo evropska zvanična politika. Handke je devedesetih bio na marginama zato što su snažniji akteri iz glavnog toka govorili onako kako on govori i danas. Dodjela Nobelove nagrade za književno djelo u kojem negiranje genocida prominentno figurira je rezultat iste vrste moralne ekstravagancije koja je dopuštala ostvarenje sna o evropskom ujedinjenju dok su u Bosni i Hercegovini silovane 12-godišnje muslimanske djevojčice.
Ali, sve to ili znamo ili naslućujemo. Pitanje, pak, glasi: šta radimo u vezi s tim? Zaboravljamo. Generaciju nakon iskustva spaljivanja živih ljudi – nije Višegrad jedinstven po tome, i u Bratuncu je, između ostalih, takođe zapaljena kuća sa nekih desetak jedva pokretnih staraca i starica – mi se i dalje izvinjavamo što smo morali biti masovno ubijani. Naše sjećanje je izloženo stalnim napadima. Riječi su promijenile značenje. Sjećanje je postalo “ratni narativ”, pozivi na kažnjavanje hiljada zločinaca koji još uvijek hodaju ovom zemljom – “pritisak na nezavisno sudstvo” i “revanšizam”, a pozivi na progon sjećanja iz javnog prostora legitiman dio javnog govora.
Kada sam 19. oktobra ove godine preuzeo posao vršitelja dužnosti direktora Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari, uvjerio sam se više nego ikad u zapuštenost našeg pamćenja. Institucija, koja je osnovana kao fondacija, da bi zakonom koji je nametnuo Ured visokog predstavnika postala državna institucija 2007. godine, istog tog časa je prepuštena sama sebi. Dijelom je to odgovornost i autora Zakona koji su očekivali da je “Muslimanima” dovoljno da pokopaju mrtve i da jednom godišnje obave obred kolektivnog ukopa. Ali, veći dio odgovornosti je na nama, i tu nisam u poziciji da kritikujem bilo koga jer se i sam osjećam odgovornim.
Kompletan godišnji budžet institucije se svodi na isplatu plata, plaćanje komunalija i košenje trave. I to je to. Ukupno, više je koštala instalacija vagona koji je Jevreje vozio u logore smrti širom tokom holokausta ispred Muzeja jevrejskog naslijeđa u New Yorku u maju ove godine, nego što iznosi ukupan budžet Memorijalnog centra.
U međuvremenu, krov na glavnoj hali je počeo da curi – fabrička hala u kojoj se nalazi Spomen-soba rađena u saradnji sa londonskim Imperial War Museumom prokišnjava, recimo – upravna zgrada je doslovno šuplja, i sve manje ili više aktivno propada već izvjesno vrijeme. Ovo su činjenični i provjerljivi navodi, bez mrve osude. To je, naprosto, tako. Sve što smo počeli da radimo u međuvremenu – između ostalog i vjerovatno posljednji mogući pokušaj da sakupimo i sačuvamo materijalne dokaze o postojanju te zajednice prije i tokom jula 1995. godine – zavisi od infrastrukture, koja se mora praviti u potpunosti i od početka. Jednostavno, ne možemo razmišljati o pravljenju vlastitih kolekcija ako nam krovovi cure ili nemamo gdje smjestiti dokumente i artefakte.
Jedino što je meni palo na um, sa vremenom i resursima koje ova institucija ima na raspolaganju, bilo je da javno zamolim za pomoć. Među institucijama i ljudima koji se bave tim poslom odmah smo naišli na pruženu ruku: i stoga moram posebno da zahvalim Muzeju ratnog djetinjstva, Istorijskom i Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine. Ali, znanje koje nam oni mogu “posuditi” dok ga i mi ne usvojimo – košta.
Memorijalni centar je jedina državna institucija u ovoj zemlji u čijem je mandatu eksplicitno očuvanje sjećanja na genocid. Zato smo javno pozvali skoro sve načelnike u FBiH i jednog iz entiteta RS i kantonalne premijere da 6. decembra ove godine dođu u Sarajevo i potpišu dokument kojim će se obavezati na pružanje finansijske potpore Memorijalnom centru u skladu sa mogućnostima. Neki će doći, neki neće. Svaka odluka će imati posljedice po sve nas. Posao Memorijalnog centra nije da obavlja ulogu političkog komesara u društvu. Ali, moj posao je da upozorim da je ovo posljednja prilika. U suprotnom, bićemo upamćeni onakvima kakvima nas opisuje Peter Handke. Ponovo ćemo izgubiti narativ. To smo posljednji put platili genocidom.
