Tradicije su također često obojene dnevno-političkim, nacionalističkim i ”državotvornim” porivima, što je tužno za zemlju koja ima možda i previše toga za obilježiti i sjetiti se kroz svoju dugu, bogatu i turbulentnu povijest.
Zaborav je usud svih u BiH, pa i političara, bez obzira na zasluge ili period u kojem su djelovali. To je počesto i zasluženo, pogotovo u zadnjih trideset godina, koje su na površinu izbacile neke od najgorih nacional-populista. Što prije padnu u zaborav, a hoće, tim bolje po društvo. Stoga je važno ne zaboraviti pozitivne primjere, kojih nažalost nema puno. Bitno je da u Bosni i Hercegovini postoji barem narodno sjećanje na Hamdiju Pozderca, Branka Mikulića, Ratu Dugonjića ili Emerika Bluma, koji su učinili puno za političku i ekonomsku emancipaciju BiH unutar Jugoslavije – mnogo više nego što će za BiH ikada uraditi ovovremeni ”patrioti” u sadašnjem ili bilo kojem kontekstu.
Političar koji također ne zaslužuje zaborav je Sulejman Tihić, iz više razloga.
Iako lider jedne od nacionalnih stranaka u BiH, Sulejman Tihić bio je po mnogo čemu tipičan europski narodnjački političar, odgovoran i emancipiran od dominantnih nacionalističkih praksi u BiH, u nekim aspektima čak i liberalan, što se iz današnje antagonističke bh. perspektive doima kao neobičan presedan. To je pokazivao u svakodnevnom radu i ophođenju sa svima, a posebno s političkim protivnicima. Bio je spreman pružiti ruku svakome ko želi konstruktivno razgovarati. Bio je primjer umjerenog a ustrajnog političara koji korak po korak napreduje u svojoj viziji.
Tihićeva vizija Bosne i Hercegovine bila je cjelovita BiH, zemlja za sve njene ljude, u kojoj su zaštićena individualna i kolektivna prava, u kojoj građansko i nacionalno nisu u sukobu nego u trajnom dijalogu, zemlja u kojoj socijalna pravednost i pravna država nisu tek povremeni ekscesi nego se podrazumijevaju. Cjelovita i unutar sebe pomirena zemlja, to je bila Tihićeva vizija Bosne i Hercegovine, ideal do kojeg se dolazi smireno, strpljivo, korak po korak.
Možda i važnije od svega, gospodin Tihić nikada nije doprinosio raspirivanju nacionalizma, naprotiv. O tome svjedoči ono što su govorili političari iz reda drugih naroda, što u bh. kontekstu ima posebnu težinu. Važno je citirati šta je o Tihiću rekao Mladen Ivanić, bivši srpski član Predsjedništva BiH: „To je bio čovjek koji nikada nije upotrijebio tešku i krupnu negativnu riječ. Svi dogovori koje smo postizali su bili izvršeni i mene gospodin Tihić nikada nije slagao“. Za koliko političara u BiH i široj regiji se može ustvrditi takvo što? U odnosu na svoje okruženje, radilo se o nedostižnim političkim i etičkim standardima.
Nadalje, Sulejman Tihić nikada nije svoju osobnu golgotu koristio za političku promociju. Za one koji ne znaju, gospodin Tihić je početkom rata uhapšen u Bosanskom Šamcu, zatvoren i mučen. Prošao je užase pet srpskih logora, prije nego što je razmijenjen. Rijetko je govorio o svome iskustvu (osim tamo gdje je bilo najpotrebnije – pred Haškim tribunalom), ali se redovito družio s ostalim logorašima na godišnjim okupljanjima, što nije prestao raditi ni kao predsjedavajući Predsjedništva BiH.
S tim u vezi, jedan ilustrativan primjer Sulejmana Tihića kao osobe. Na poziv drugova logoraša, otišao je posjetiti Tihomira Purdu, vukovarskog branitelja i logoraša za kojim su vlasti Srbije raspisale potjernicu, od koje su kasnije odustale. Iako Purdu nije osobno poznavao, otišao je u Zenicu i podržao čovjeka koji je na koncu pušten na slobodu. Od toga Tihić nije imao nikakvu osobnu ili političku korist, ali je osjećao moralnu odgovornost da nešto poduzme. Valja se zapitati koliko bi današnjih vlastodržaca postupilo slično. Jedna od većih vrlina je ostati svoj kada imaš moć.
Ono što ga je sukobilo s bošnjačkim političkim establishmentom i vjerskim strukturama, kao i sa jakom radikalističkom strujom unutar vlastite partije, strujom koja je nakon njegove smrti preuzela SDA, jeste Tihićeva najava nove bošnjačke politike, izrečena potkraj 2008. godine na Glavnom odboru SDA. Tihić je tada rekao: „Moramo konačno prevazići pasivnu poziciju žrtve i preuzeti aktivnu poziciju i odgovornost relevantnog političkog faktora… Prošlost, zločini, stradanja i samosažaljevanje ne treba da budu centralna tema naše politike. Neka pravosuđe radi svoj posao, a mi političari treba da radimo u sadašnjosti i borimo se za bolju budućnost.” Tihićeva inicijativa nažalost nikada nije zaživjela, a on sam je bio izložen medijskim i napadima političkih protivnika.
Tihićevo insistiranje na deviktimizaciji bošnjačke politike imalo je dvostruku težinu: dolazilo je od lidera najjače bošnjačke partije – Bošnjaci su kao narod najviši stradali u zadnjem ratu – te od pojedinca koji je i sam žrtva rata. Za takav hrabar i emancipatorski iskorak sposobni su samo politički vizionari i izuzetno jake ličnosti. Sjećanje na žrtve nikada u BiH nije zaživjelo kao katarzična kultura pamćenja, nego kao kapital u rukama vladajućih politika – žrtvama i kolektivnim traumama se bezočno manipulira zarad političke koristi i dodatno traumatizira ionako istraumatizirano društvo. To vrijedi za sve tri nacionalističke politike u Bosni i Hercegovini. Nijedna politika u BiH i na Balkanu nije se odrekla autoviktimizacijskog diskursa, pa je i u tom kontekstu Tihićev pokušaj presedan vrijedan divljenja.
Za vrijeme Tihićevog upravljanja Strankom demokratske akcije, ta stranka se demokratizirala i modernizirala. Također, prije svega zahvaljujući upravo Tihiću, SDA se djelimično profilirala kao državotvrona, bosansko-hercegovačka stranka, pa u nekoj mjeri i kao multietnička stranka. Nije postojala – ili barem nije bila dominantna – današnja ponižavajuća turkofilija, koja je između ostalog dovela do sramoćenja Sarajeva, zbog dodjele pa povlačenja statusa počasnog građanina za nobelovca Orhana Pamuka. Nema sumnje da bi i u ovom slučaju prevladali integritet i samopoštovanje da je gospodin Tihić bio na čelu SDA.
Kada pogledate profil ljudi koji danas ”brane državu”, proizvodeći ništa drugo do nacionalizam, korupcijske afere i nove podjele u društvu, lako uvidite koliko je Sulejman Tihić bio važan i dobar za Bosnu i Hercegovinu. Vjerojatno bi bio omražen kod tih i takvih turbo-patriota, ali to nije bitno. O tome je svojevremeno govorio Šaćir Filandra, profesor i bivši dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu: „Sve političke ličnosti u postratnoj BiH koje, poput Tihića, iskazuju interes za kooperaciju, suživot i rekonstrukciju države i društva, za pružanje ruke drugome i okretanje budućnosti umjesto prošlosti, u pojedinim trenucima trpe kritike nacionalista. Njemu su zamjerali samo kratkovidi ljudi, nacionalisti, odnosno politički primitivci“.
Velika je šteta što danas u BiH ne postoji ni izbliza netko poput Sulejmana Tihića, u ovom veoma složenom, možda čak i dramatičnom političkom trenutku. Njegova smirenost, umjerenost, mudrost, iskustvo, sklonost pregovaranju i respekt koji je imao kod političkih protivnika bili bi više nego dobrodošli. U šta se u međuvremenu pretvorila stranka koju je Tihić nekada vodio, neka bude tema nekog drugog teksta.
Sulejman Tihić je najvažniji poslijeratni političar u BiH. Njegova politička zaostavština može biti orjentir nekim budućim bh. liderima, ne samo iz tzv. narodnjačkih opcija, kako se u ovakvoj zemlji grade odnosi i jačaju institucije države. Za nadati se da će buduće generacije prepoznati važnost i zasluge Sulejmana Tihića, te izvući prijeko potrebne pouke. Tako bi se rodila jedna bolja i sretnija Bosna i Hercegovina.
