Ako javno preduzeće čiji proizvod je nužan da bi se proizvodilo, a konkretno govorimo o struji, poveća cijene ne 10, 20, 30 posto već za čak 433 posto, ko će onda i pomisliti da dođe i ulaže u radna mjesta? Ili, kad su investitori već tu, povisiti im cijenu struje za više od 400 posto, ima li smisla uopće govoriti o naporima kojima se pod navodnicima ulaže u cilju opstanka radnih mjesta?
„Naši računi su iznosili otprilike od 18 do 20 hiljada km na mjesečnom nivou. Očekujemo da to bude sada od 100 do 120 hiljada u sezoni. (Da li će to ova firma moći izdržati koja se bazira isključivo na izvozu?) Ove godine ćemo pokušati to, a šta će biti slijedeće, to je teško“, kazao je Sandi Terzić, direktor petrovačke firme
U državi u kojoj je apsolutno u skladu sa zakonima da direktor neke ustanove vezane za bilo koji budžet sam glasa za svoj izvještaj jer istovremeno sjedi u fotelji nekog zastupnika, ne čudi ni činjenica da je povisivanjem cijena električne energije Elektoprivreda BiH, u samo jednoj firmi Arcelor Mitalu u pitanje dovela opstanak direktno 3, a indirektno 12 hiljada radnih mjesta. I u Krajini postoji, nažalost, ovakav primjer, radi se o bosanskopetrovačkoj firmi Pirnar, koja direktno zapošljava 220 ljudi, a još 30 radnih mjesta je vezano za ovog proizvođača.
To znači da od otprilike pet hiljada ljudi koji žive u Bosanskom Petrovcu, njih 250 će ostati bez posla. Dodamo li tome da većina uposlenih ima četiri člana porodice, dolazimo do cifre od hiljadu Petrovčana, koji neće imati od čega da žive. Obraćali su se ispred ove firme svima u vlastima, prije nekoliko dana i samom federalnom ministru za energetiku Nerminu Džindiću. Sa tog sastanka su došli razočarani.
