Pedeset druga sjednica Skupštine, 6. avgust 1995. godine, Karadžić: “Imali smo, kao što znate, uspjeha u Srebrenici i Žepi. Tom uspjehu nema prigovora ni primjedbe. Naravno, mnoge gluposti su napravljene nakon toga, jer je mnogo muslimanskih vojnika lutalo okolo šumama, i tada smo imali gubitaka. U samoj akciji nismo imali gubitaka.
U Žepi smo imali uspjeh, mada, nama je Žepa pojela najmanje 15 dana. I tu smo dosta zamajavali i tako da nam se desilo da nam u međuvremenu padnu Glamoč i Grahovo.”
Na istoj sjednici, u dugom govoru je spomenuo i sljedeće: “Potpukovnik Milutović (…) daje stranim agencijama katastrofalne snimke koje mogu Mladića da koštaju, da mu se na Hagu pokažu. Puštaju oni koga hoće, pa se snime leševi žena po ulicama Srebrenice, pa se to pusti na stranim medijima”.
U svom trećem obraćanju na Pedeset drugoj sjednici je rekao: “Sjećate se kada sam naglo sazvao Vrhovnu komandu i sve predsjednike opština, da se ona tri kilometra, da se obuku policajci i civili, da kažu – u redu, dio pripada i nama, ta tri kilometra – nemojte, to se tako ne radi, tako se ne radi sa svojom državom.
Da smo Srebrenicu uzeli i ušli u nju kada je bio Morion [1993. godine], nas bi bombardovali. Ali znate kako: tepih bombama, spržili bi nas (…) Došao je trenutak, ja sam Direktivu br. 7 i to signirao, da se uzmu Teočak, Srebrenica, Žepa i Goražde, sve je to potpisano i išli smo snažno u to.
Vi ste sami u telegramu opisali, po prvi put sam se čudio zašto Tolimir ovako fino poštuje predsjednika Republike, izvještava kako je predsjednik Republike veoma zadovoljan, ohrabruje vojsku na nastavi, dok mi ljudi nisu rekli, pa čoveče, on tebe hoće da umiješa da slučajno ne bi ti rekao da ti nisi za to [za zauzimanje enklava]. Ja sam za sve naše odluke i stojim iza njih, i snimljene su vrhovne komande i sve u njima stoji. I usmeno i pismeno sam naredio da se ide na Žepu i Srebrenicu.”
Pedeset četvrta sjednica Skupštine, 15 – 16 oktobar 1995. godine, Karadžić: “Ja sam pregledao, odobrio i potpisao sedam direktiva [7. direktiva se direktno odnosila na zauzimanje Srebrenice i progon stanovništva]. Osmu i devetu mi niko nije podnio ni da je pročitam, a kamoli da je potpišem, radi toga što je general Gvero pisao i ostali koga će da slušaju (…) Ja to neću da trpim, moram to da vam kažem. Je li treba i narodu da kažem?
Pa da se narod uplaši. I molim novinare da o tome ne pišu. Moram ponovo ovdje da pomenem primjer iz onog suđenja u Nirnbergu, kada se pravda veliki njemački pravnik koji je osuđen, pravda se američkom kolegi i predsjedniku suda, kaže – nisam znao da će dotle doći. Ne, gospodine kolege, vi ste prvi slučaj kako ste napravili, ogriješili se (o) pravo i čovječanstvo, ne zanima me kolike su dimenzije vaših grešaka”.
U svom obraćanju na sjednici je rekao i sljedeće: “Ja sam kao vrhovni komandant stao iza plana za Žepu i Srebrenicu, za Srebrenicu uglavnom. Žepa se podrazumijevala. Gospodo, mi bismo izgubili rat na prostoru Žepe sa 90 000 naoružanih Muslimana, izgubili bismo rat. Lično sam nadgledao plan bez znanja Glavog štaba, nego slučajno nailazeći (na) generala Krstića i savjetovao mu da prvo ide u grad i da proglasi pad Srebrenice, a poslije ćemo se juriti sa Turcima po šumama. Odobrio sam i blaži zadatak i radikalni zadatak i ne kajem se za to”.
Pedeset četvrta sjednica Skupštine, 15 – 16 oktobar 1995. godine, Dodik: “Naša kataklizma počinje sa Bihaćem, negdje oko Nove godine (…) ali nam je bilo prezentovano euforično, da smo mi već u gradu itd. Uspostavljanje tadašnjeg mirovnog procesa i prekida vatre je katastrofa za RS. To je moja konstatacija, ne predlažem da je usvoji skupština kao konstataciju da je tačna. A najveća greška rata je Srebrenica i Žepa, i za to neko treba da snosi odgovornost (..)
Ko je odgovoran za to? Mi smo legalizovali pred međunarodnom zajednicom da se mogu uzeti zaštićene zone. A onda smo nakon pet dana galamili kako ne može se na zaštićenu zonu Republiku Srpsku krajinu udariti, a mi smo prije pet dana uradili to što smo uradili. Izgubili smo poziciju koju smo mogli da branimo”.
