Budući da se s paravojnim formacijama Srbije iz 90-tih nikada niko nije konačno obračunao, pa tako niko od njih nije odgovarao za zločine i kriminal koji su počinili, imena koja lede krv u regiji, mladima u Srbiji su postala uzor.
“Ja sam svijetla nada pravoslavlja”, tako u izjavi za Radio Slobodna Evropa sebe opisuje Bojan Stojković, osnivač organizacije “Srbska čast”’, čiji članovi tvrde da se bave humanitarnim radom, dok im je Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine zabranilo ulazak u zemlju, proglašavajući ih opasnošću za nacionalnu sigurnost zbog sumnji da u Nišu pripremaju paravojnu formaciju za bh. entitet Republiku Srpsku.
Tada su paravojne formacije, pod kontrolom ili u sprezi sa državnim službama, harajući po ratištima – od Hrvatske, preko BiH, do Kosova, za sobom ostavljale tragove najtežih zločina. Bilo ih je toliko da preciznog spiska do danas nema, a rijetki su i oni koji su za zločine odgovarali.
Prema mišljenju urednika nedeljnika Vreme Filipa Švarma, kako se s tim formacijama nikada niko nije do kraja obračunao danas imaju status odmetnika. To je, dodaje, pretvorilo imena od kojih se u regiji ledi krv u uzore novim generacijama u Srbiji.
“Generacije koje su rođene poslije nemaju svijest što su zapravo značile te paravojne formacije, kakva je bila njihova uloga u kreiranju rata, beznađa, ratnih zločina, šverca i kriminala. Kako je vrijeme odmicalo, sve su više prikazivani kao veliki borci, srpski junaci, heroji, što god hoćete, i zapravo su prešli u neku vrstu društvene mitologije. Za Arkana se ne govori da je bio kriminalac i jedan od najmoćnijih mafijaških lidera na Balkanu, nego da je bio patriot, da se borio časno i tako dalje. Ovde imamo posla sa nekom vrstom iskrivljene ikonografije koja dolazi iz jedne iskrivljene povijesti”, podvlači Švarm.
Pozdrav Arkanu u novinama
Na činjenicu da se na osamnaestu godišnjicu Arkanovog ubistva pojavila objava uz pozdrav “komandantu” koji potpisuje “njegova srpska dobrovoljačka garda”, Švarm kaže da je to više folklor, no Arkanov kum Borislav Pelević da je riječ o “bivšim gardistima” iz Srbije i Republike Srpske.
“To što potpisuju, potpisuju jednostavno zato što tako vole da se predstavljaju i ništa više. Garda ne postoji od 1995. godine, ali oni se sjećaju svog komandanta i svake godine već 18 godina nakon njegove smrti skupe pare među sobom i daju čitulju, što ja jako cijenim i poštujem”, kaže Pelević.
Arkan nije dočekao optužnicu Haaga, no u njoj su se “Tigrovi” teretili za teške zločine počinjene u Sanskom Mostu, a prema Švarmovim riječima stalno su bili “priča Državne sigurnosti Srbije od samog početka”. Dokumentacija o tome uništena je, a istraga nikad nije dobila epilog.
“Oni koji su ostali u državnim službama, pretpostavljam da ih je manje, ne znači da nemaju neke nasljednike koji su spremni da idu sličnim putevima koji su bili utabani. Ovi koji su u biznisu su vjerovatno sada bogati ljudi ili ugledni penzioneri u svojim krajevima, a ovi koji su završili na ulici, o njima možemo čitati u crnim hronikama“, navodi Švarm za Radio Slobodnu Europu.
Osim pozdrava Arkanu u novinama Tigrovi su se u javnost vratili i dobivanjem ulice u Bjeljini koja nosi naziv Srpska dobrovoljačka garda.
Iako je u nekoliko presuda Haškog suda utvrđeno da su srpske paravojne snage u tom gradu ubile najmanje 48 ljudi tijekom prva dva dana travnja 1992. godine, kada su ušle u grad, nitko od Arkanovih ljudi nikada nije osuđen. Zločine pamte obitelji stradalih i fotografije koje su obišle svijet.
Danas, kada padaju i već izrečene presude za ratne zločne, u društvu za čiji je dio Arkan bio heroj, a njegova udovica, folk pjevačica Svetlana Ražnatović, i pokraj presude i priznanja za nezakonitu prodaju nogometaša nekadašnjeg Arkanovog kluba i nelegalnog posjedovanja oružja, uživa status „majke nacije“, teško je očekivati da će jedna od najzloglasnijih paravojnih formacija biti raskrinkana.
Istovremeno, Švarm upozorava da navijači prisvajaju ikonografiju paravojnih formacija. I u sve češćim mafijaškim obračunima na ulicama gradova u Srbiji može se čitati rukopis devedesetih.
To vrijeme pamti reditelj Janko Baljak, čiji je film „Vidimo se u čitulji“ zabilježio svjedočenja glavnih aktera u epohi cvjetanja kriminala u Srbiji.
“Oni su vratili i taj duh i taj, prije svega, sistem vrijednosti, a ne samo vanjske manifestacije. Tako da me ne čudi ni jačanje ni popularnost, naročito u toj mladoj, neosvještenoj, neobrazovanoj generaciji, generaciji koja je malo putovala i koja odrasta u jednoj ksenofobičnoj atmosferi”, kaže Baljak.
Drugo je pitanje zadržavaju li se nove “patriotske” generacije na folkloru ili su ga spremne pretočiti u neku novu stvarnost.
(Izvor: Slobodna Bosna)