Klanjanje dnevnih sunneta i drugih nafila u kući
Jedini valjan prigovor tradiciji klanjanja sunnetā dnevnih namaza u džamiji jeste preporuka Allahovog Poslanika, a.s., da se nafile klanjaju kod kuće. Džabir, r.a, prenosi da je Muhammed, a.s., rekao: „Kad neko od vas klanja namaz u džamiji neka ostavi dio namaza i za svoju kuću, jer će Allah zbog namaza u kući dati hajr.“[Muslim] Omer, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., kazao: „Dobrovoljni namaz u kući je svjetlo, pa ko želi neka osvijetli svoju kuću.“[Ahmed] Uz ove, zbirke hadisa sadrže niz drugih predanja sa sličnim značenjem. Uzimajući u obzir sve hadise o ovoj temi En-Nevevi zaključuje: „Nafile se trebaju obavljati kod kuće zato što to ostavlja manje prostora za licemjerje i stvari koje uništavaju djela. Na taj način se u kuću unosi berićet, milost i dolaze meleki. Šejtan iz takve kuće bježi.“[Fikhus-sunne] Nameće se pitanje: ako su već znali za ove preporuke zašto muslimani u Bosni i Hercegovini klanjaju sunnete u džamiji.
Po našem mišljenju, nekoliko je razloga za to, a tri su ključna:
1. Sunneti dnevnih namaza, kako im i ime kaže povezani su s dnevnim namazima. Neki od njih klanjaju se prije, a neki poslije farzā. S obzirom da ljudi često ne stanuju blizu džamije, za razliku, recimo, od Muhammeda, a.s., koji je stanovao uz džamiju, ili većine ashaba, tadašnjih stanovnika Medine, ako bi sunnete klanjali kod kuće ne bi stigli na farz, ili bi neprestano kasnili na njega. Stoga su smatrali da je bolje otići u džamiju ranije, što je također preporučeno, sačekati ezan, a zatim klanjati sunnete prije farza u džamiji. Ko površno shvata realizaciju islamskih propisa u bosansko-hercegovačkom kontekstu može se zapitati zašto islamski učenjaci u našoj zemlji nisu slijedili sistem kao u Arabiji gdje mujezin prouči ezan, a zatim se nakon desetak ili više minuta pojavljuje imam i klanja se farz-namaz. Odgovor je vrlo jednostavan: Bosna i Hercegovina nije Arabija, pogotovo zimi. U Arabiji je moguće provoditi vrijeme u džamiji i ljeti i zimi bez ikakvih poteškoća i neugodnosti štetnih za zdravlje. U osmanskoj Bosni u džamijama zimi nije bilo grijanja i nije bilo prijatno, a ni zdravo na velikoj hladnoći provoditi previše vremena, pa su ljudi usvojili metod koji odgovara njihovim klimatskim uslovima. To je ključni razlog zašto se u našim džamijama nakon ezana klanjaju predviđeni sunneti, prouči kratki zikr o kojem će kasnije biti riječi, a zatim se uči ikamet i klanja farz. Primjetno je recimo, da u praksi bosansko-hercegovačkih muslimana nije bilo tehijjetul-mesdžida iako se za ovu nafilu znalo. Tehijjetul-mesdžid nije se klanjao jer za njega nije bilo vremena. Ljeti usljed obimnih poslova, a zimi zbog velike studeni, džematlije u bosansko-hercegovačkim džamijama nisu provodili vrijeme prije namaza u džamiji, već su na namaz dolazili s ezanom, pa nisu ni imali vremena klanjati ovu nafilu, već su umjesto toga odmah klanjali propisane sunnete. U današnje vrijeme kad u većini džamija postoji grijanje, a i u ljetnim mjesecima sve više ljudi po gradovima dolazi u džamiju prije ezana, tehijjetul-mesdžid treba oživljavati i imami na tome trebaju insistirati.
2. Nisu sunneti dnevnih namaza jedini dobrovoljni namazi koji se mogu klanjati u kući. Uz njih tu su: salatu-duha, jutarnji namaz, salatul-lejl, noćni namaz, i druge nafile koje vjernici mogu klanjati u kući i na taj način postići, za taj ibadet, predviđene koristi …….
Jacijski sunneti
Vrlo je interesantno da bosansko-hercegovački muslimani prije jacije klanjaju četiri rekata sunneta, mada uopće ne postoje predaje o tome da je Allahov Poslanik, a.s., niti iko od njegovih ashaba to činio. Shodno tome, sasvim je opravdano, držeći se doslovnih tekstova hadisā o sunnetima dnevnih namaza, dovesti u pitanje valjanost takve prakse. Međutim, na osnovu općenitog predanja u kojem Allahov Poslanik, a.s., kaže: „Između svakog ezana i ikameta klanja se namaz“, ovo je ponovio dva puta, a zatim je dodao: „Ko to želi.“[Buhari], moglo bi se zaključiti da tradicija klanjanja četiri rekata sunneta prije jacije nije u suprotnosti sa Sunnetom Allahovog Poslanika, a.s. …..
Ibadet između ezana i ikameta
Poslije sunnetā, a prije ikameta mujezini u bosansko-hercegovačkim džamijama uče E’ūzu naglas, a zatim prisutne džematlije tiho uče Bismilu i tri puta suru El-Ihlās (Kul huvallāhu ehad) Nakon toga mujezini prouče naglas zadnja tri ajeta sure Es-Sāfāt: Subhāne rabbike rabbil ‚izzeti ammā jesifūn. Ve selāmun ‚alel-murselin. Vel-hamdu lillāhi rabbil-‚alemīn (Veličanstven je Gospodar tvoj, Dostojanstveni, i daleko je od onoga kako ga oni predstavljaju! I mir poslanicima. I hvaljen neka je Allah, Gospodar svjetova!), i dodaju: El-Fātiha. Potom prisutni, s podignutim rukama i otvorenim dlanovima, svako za sebe, uče suru El-Fātihu. Mujezini zatim ustaju i uče ikamet za farz.
U vrijeme Allahovog Poslanika, a.s., pak, nije se postupalo tako. Nakon proučenog ezana ljudi su vrijeme između ezana i ikameta provodili po želji: neki su ibadetili kod kuće, a neki u džamiji. No, ono što je zajedničko svim muslimanima širom islamskog svijeta, ranijim i kasnijim, jeste da vrijeme između ezana i ikameta provode u ibadetu, svejedno da li se radi o ibadetu u kući ili u džamiji. Većina, pa tako i mi u Bosni i Hercegovini, drži se preporuke Muhammeda, a.s.: „Između svakog ezana i ikameta postoji razmak u kome se mogu klanjati dva rekata, osim kod akšama.“[Bejheki] Da bi se za minut-dva produžio razmak između ezana i ikameta te tako omogućilo onima koji su u nekom poslu da stignu na farz, u našim džamijama se nakon sunnetā, a prije farzova svih namaza, osim akšama, uči tri puta sura El-Ihlās i jedanput sura El-Fātiha. Pošto je Vjerovjesnik, a.s., preporučio da se napravi kraći razmak između ezana i ikameta, uz namaz, najbolji ibadet je učenje Kur’ana, a u Kur’anu izrazitu vrijednost ima sura El-Ihlās.
Zajednički zikr i dova nakon namaza
Ono što je, eventualno sporno kod učenja namaske dove u bosansko-hercegovačkom kontekstu jeste zajednička dova. Istina i pojedine zajedničke dove, poput dove za kišu[Buhari] ili kunut dovā[Ebu Davud] koje je Vjerovjesnik, a.s., jedno vrijeme učio na nekim namazima, temelje se na praksi Allahovog Poslanika, a.s. No, ostaje činjenica da nigdje ni u jednoj zbirci hadisa nije zabilježeno da je Muhammed, a.s., za 12 godina koliko je od M’irādža do smrti predvodio namaz nikada nije zajedno sa svojim ashabima proučio namasku dovu. Možda je to Allahov Poslanik, a.s., izbjegavao činiti, kao što je izbjegavao zajednički izvršavati niz drugih ibadeta. Hazreti Aiša, r.a., kaže: „Allahov Poslanik, a.s., ostavljao je neki ibadet, premda ga je volio raditi, bojeći se da isti taj ibadet ljudi ne počnu izvršavati, pa da im se propiše kao obavezan.“[Buhari]
Napoznatiji slučaj izbjegavanja zajedničkog ibadeta je klanjanje teravih-namaza. Naime, Hazreti Aiša, r.a, pripovijeda da je Allahov Poslanik, a.s., jedne noći klanjao (dobrovoljni) namaz u džamiji. Za njim su ljudi klanjali isti taj namaz. Klanjao je i sljedeće noći, a za njim je bilo još više ljudi. Treće i četvrte noći ljudi su se iskupili, ali Allahov Poslanik, a.s., nije izašao da klanja s njima. Kad je svanulo Vjerovjesnik, a.s., je rekao: „Vidio sam šta ste uradili. Nisam izašao da klanjam s vama samo zato što sam se bojao da vam se (ovaj dobrovoljni namaz) ne propiše kao obavezna dužnost.“ Aiša, r.a., dodaje: „To je bilo u ramazanu.“[Buhari] Godinama kasnije, u vrijeme halife Omera muslimani su počeli klanjati teravih-namaz zajednički u džematu. Moguće je da je Vjerovjesnik, a.s., u ona teška vremena kada se svaki trenutak koristio za prikupljanje opskrbe, o čemu i Kur’an govori,[sura Džumu’a, 10] smatrao da bi predstavljalo poteškoću ljudima insistirati da ostanu u džamiji radi zikra i dove, pa im je ličnim primjerom pokazivao šta da čine. Kasnije, kada se materijalna situacija popravila, a sve više ljudi počelo ostajati u džamiji poslije namaza u zikru i dovi, ljudi su, analogno hadisima o zajedničkoj kišnoj dovi ili kunut dovi, počeli zajedno s imamom učiti dovu.
