Za početak, niko ne zna niti može predvidjeti šta će se desiti na izborima 6. novembra. Ankete su ranije bile veoma tačne. Mi, kao javnost, vidjeli smo ih kao predviđače glasanja. Kao komercijalni proizvod, koji koriste i političke kampanje, i biznisi, discipliniraju ih zahtjevi tržišta i bili su jedan od nekoliko pravih uspjeha društvenih nauka.
Pa ipak, nešto je pošlo po zlu. Gotovo svi veliki politički događaji u proteklih desetak godina – izbor crnog predsjednika, kolaps demokratske većine na prvim takozvanim midterm izborima, njegov reizbor, nominacija Donalda Trumpa, izbor Trumpa, plus republikanska pobjeda u Zastupničkom domu i Senatu – bili su šokovi i iznenađenja. U ovom trenutku, ne možemo smatrati ankete ničim drugim do nagađanjima. Informiranim, proračunatim, dobro razmotrenim nagađanjima, ali i dalje nagađanjima.
Konsenzus tih nagađanja je da će demokrate zauzeti Zastupnički dom, a da će republikanci pobijediti u Senatu. Hajdemo početi s tim scenarijem. Bila bi to prava drama. Nečuvenije od Kuće karata, ne tako ubilački kao Igra prijestolja. Demokrate će kontrolirati komitete, što znači da će kontrolirati istrage i imati moć poziva na sud. Trump, njegova porodica i niz njegovih namještenika optuženi su da su počinili širok i raznobojan spektar krivičnih djela. Do sada je republikanska većina bila u stanju blokirati bilo kakve prave istrage. S demokratskom većinom, oni će ići naprijed, sa širokim i beskrajnim publicitetom.
Ustavna kriza
Gdje to vodi? Jedna mogućnost je ustavna kriza. Ako je suditi po nedavnoj historiji, Trumpovi će uzeti ekstremne i besprimjerne verzije izvršne privilegije, plus novoizumljene teorije zašto ne moraju odgovarati na pitanja. Kongres i kongresni komiteti imaju autoritet da proglase svjedoke – ili one koji odbiju biti svjedoci – za one koji ne poštuju sud i zatvore ih. Međutim, procedura je, po sporazumu i po običaju, da se Kongres ne bavi nepoštivanjem suda. Prosljeđuje ih. Kome? Ministarstvu pravde.
U nedavnim desetljećima Ministarstvo pravde je zanemarivalo tu obavezu kada je to odgovaralo njihovoj politici. Anne Gorsuch je 1982. godine bila Reaganova šefica Agencije za zaštitu okoline - EPA. Kao mnogi administratori koje postavljaju republikanski predsjednici, ona je mislila da je njena misija da umanji i uništi agenciju na čijem je čelu bila. Kongres se nije s tim slagao. Tražili su od nje da preda dokumente. Ona to nije učinila. Zastupnički dom je glasao da je optuže za nepoštivanje suda. To je proslijeđeno Ministarstvu pravde, gdje je "umrlo".
Isto se desilo s "EPA-inom asistenticom administratora Ritom Lavelle 1983. godine, odvjetnicom Bijele kuće Harriet Miers 2008. godinbe, šefom osoblja Bijele kuće Joshuom Boltenom 2008. godine, glavnim tužiteljem Holderom 2012. godine i direktorom IRS-a Loisom Lernerom 2014. godine". U toj tačci Kongres može iskazati svoj autoritet idući na sud po nalog za izvršenjem, nagnavši vladine službenike da izvrše svoju dužnost, ili mijenjanjem procesa i polaganjem prava na provedbu. Ako urade ijedno od ovog, to ide na Vrhovni sud.
Najbolja nagađanja
Onda postoje dva najbolja nagađanja. Pet republikanskih konzervativnih sudija – uključujući sina Anne Gorsuch, sudiju Neila Gorsucha – glasaju da zaštite svoje momke bez obzira na okolnosti. Druga mogućnost je da glavni sudija John Roberts ne želi da Vrhovni sud pod njegovom palicom izgubi ostatak poštovanja i moralnog autoriteta u očima američke javnosti. Ako je tako, on može preći sa retoričkog zakona i odrediti da se drže pravog zakona. (Sramota je da su sudski i politički sistem tako degradirani da se svaka nada svodi na mogućnost da samo jedna osoba ima trenutak časti, stavivši princip iznad odanosti stranki.)
Sve i ako ključni članovi administracije uspiju ne svjedočiti, komiteti Zastupničkog doma trebali bi moći dobiti dovoljno informacija da bude jasno da su krivična djela počinjena. Ako je tako, ko, zapravo, tuži? Na federalnom nivou to je, opet, Ministarstvo pravde, koje je dio izvršne vlasti i odgovara predsjedniku. Države su, međutim, zasebna tijela sa svojim glavnim tužiteljima. Određena kršenja federalnih propisa su, također, kršenja državnih propisa. Primjera radi, ako su Trump i njegova porodici varali, nisu prijavili, ili su počinili neku prevaru u svojim federalnim porezima, oni bi gotovo sigurno uradili isto sa svojim državnim, pa čak i gradskim porezima. Privlačenje krivičnih gonjenja velikog publiciteta je veliko.
Ured njujorškog glavnog tužitelja dao nam je predsjednika (Martin Van Buren), potpredsjednika (Aaron Burr), senatora i dva guvernera. Jedan odvjetnik distrikta sa Manhattana postao je guverner, a drugi, Thomas Dewey, gotovo je postao predsjednik.
Opoziv i 'suđenje'
Puno se priča o opozivu. Ako većina u Zastupničkom domu glasa za opoziv, bio bi to ekvivalent optužnici. Onda ide u Senat, na "suđenje". U veoma malo vjerovatnom događaju da demokrate dobiju jedno ili dva mjesta mjesta više, i dalje je potreban dvotrećinski glas da se "osudi", da se ukloni osoba iz ureda. Sve i ako se pronađu snažni, inkriminirajući dokazi, ostaje nemoguće zamisliti 15 republikanaca koji će glasati protiv predsjednika vlastite stranke.
Ako ste istraživači javnog mnijenja, izgleda da su šanse jedan od šest da republikanci zadrže Zastupnički dom. Ako se kladite, možete dobiti dosta bolje šanse, oko 1:2. Ako se to desi, očekujte da sve što ne volite o Trumpu, od njegove kose do peta, od njegovih antiimigracionih politika do uništenja posvećenosti liberalnoj demokratiji, demonizacije medija do kraja istine, da se udupla, udupla, učetverostruči.
Zato se sklupčajte u nekom skloništu, i gledajte stare filmove o braći Marx, da imate nešto čemu se možete smijati.
