Proces vraćanja zlata u zemlju nije jeftin, tj. iziskuje troškove, a zlato u zemlji, kao i čuvanje svake druge vrijednosti, iziskuje troškove i nosi neke rizike, objašnjava bivši guverner Narodne banke Srbije (NBS) Dejan Šoškić.
Srbija je nedavno u zemlju vratila sve rezerve zlata koje su čuvane u inostranstvu i trenutno raspolaže sa 37,2 tone ovog plemenitog metala u vrijednosti od 1,9 milijardi eura, saopćila je Narodna banka Srbije, prenosi Nova.rs.
Kao razloge vraćanja zlatnih poluga iz sefova u Švajcarskoj i Engleskoj, NBS je navela da je „u ambijentu pojačane globalne neizvjesnosti, željela dodatno da poveća sigurnost i dostupnost svog monetarnog zlata“.
Pogoršanje odnosa
Nekadašnji guverner NBS-a Dejan Šoškić, međutim, navodi da bi razlozi ove odluke mogli da budu i pogoršanje odnosa sa zemljama u kojima se zlato čuva i bojazan da bi ta imovina u inostranstvu mogla da bude zamrznuta.
Iako se u posljednjoj deceniji mnoge zemlje u svetu vraćaju kupovini i skladištenju zlata kao najtradicionalnijeg oblika i zaštite od inflacije, rijetke su one koje su u svoje sefove vratile kompletne rezerve.
Guvernerka NBS Jorgovanka Tabaković izjavila je da je poslije poruke predsjednika Srbije Aleksandra Vučića „odmah, u roku od dva mjeseca, organizovala prebacivanje svih rezervi zlata u Srbiju“.
Vučić je, kako je prenijela, prije nekoliko mjeseci poslije sastanka sa predstavnicima Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), pitao „da li su rezerve zlata Srbije napolju“.
„Rekla sam da jesu u inostranstvu, u Bernu u Švicarskoj, i da je samo jedna tona ostala u Londonu još iz onog vremena. Vučić mi je rekao da misli da bi to trebalo da bude ovdje u Srbiji, uz opasku – ne znaš šta se u svijetu dešava“, objasnila je tada Tabaković.
Profesor Ekonomskog fakulteta i nekadašnji guverner NBS Dejan Šoškić navodi da vraćanje zlata u zemlju može biti posljedica nekoliko razloga.
„U slučaju Njemačke i Austrije, dio zlatnih rezervi je vraćen iz Sjedinjenih Američkih Država zbog prestanka hladnoratovskih opasnosti, zbog kojih su bile prebačene u SAD. Ključni razlog vraćanja može biti i taj što se zlato u modernom svijetu vrlo slabo koristi za međunarodna plaćanja, pa je i njegovo držanje u inostranstvu manje opravdano“, objašnjava Šoškić.
Ističe da čuvanje zlata nije uopšte jeftino.
„Čuvanje zlata u inostranstvu ima svoju cijenu, i u situaciji kada drugi elementi rezervi, kao što su obveznice i novčani depoziti u inostranim bankama, imaju vrlo niske prinose u savremenim uslovima niskih, nultih i negativnih kamatnih stopa, onda trošak držanja zlata u inostranstvu može biti bitan radi očuvanja prinosa u čuvanju deviznih rezervi zemlje“, ističe Šoškić.
Zabrinjavajući razlozi
Međutim, navodi i neke zabrinjavajuće razloge za vraćanje rezervi u zemlju.
„Zemlje koje očekuju pogoršanje u svojim odnosima sa zemljama koje mogu zamrznuti njihovu imovinu u inostranstvu, mogu imati interesa da zlato vraćaju u svoju zemlju.
Proces vraćanja zlata u zemlju, takođe, nije jeftin, tj. iziskuje troškove, a zlato u zemlji kao i čuvanje svake druge vrijednosti iziskuje troškove i nosi neke rizike“, zaključuje Šoškić.
Napominje da postoje i zemlje koje ne posjeduju zlato, a „ima i onih koje ga drže u mnogo većoj mjeri zato što su po inerciji bile zadužene za paritet dolar prema zlatu“. U ovom drugom slučaju prije svih se izdvaja SAD.
„Druge zemlje drže zlato zato što su ranije imale dosta u rezervama, kao što su Britanija i Njemačka i one zemlje koje na svojoj teritoriji imaju proizvodnju zlata, a to je slučaj sa Srbijom“, naglašava nekadašnji guverner NBS.
