- Činjenica je da pravosuđe Srbije univerzalnu jurisdikciju koristi u političke svrhe, bez obzira koliko Ministarstvo pravde Srbije isticalo njegovu nazavisnost i branilo ga međunarodnim standardima koji su mrtvo slovo na papiru u toj državi. Da je to tako dokazuje činjenica da je Mujanović osuđen na 10 godina zatvora na osnovu posrednih iskaza svjedoka optužbe, bez ijednog materijalnog dokaza i iskaza neposrednih svjedoka u tom postupku, a pri tome je pravosuđe Srbije onemogućilo odbrani izvođenje dokaza. Može li iko objasniti na koji način su prikupljani dokazi u ovom slučaju? Da li se radi o zakonitim dokazima? - navodi Pivić.
S druge strane, dodaje, isto to pravosuđe godinama pokušava da vodi postupak protiv Novaka Đukića, koji se svaki put razboli kada treba da se pojavi pred sudom, a pri tome je već osuđen u Bosni i Hercegovini za ratni zločin. Izdržavanje kazne je izbjegao bijegom u Srbiju i za njim je raspisana potjernica od strane Bosne i Hercegovine, dok srbijansko pravosuđe u njegovom slučaju očigledno nije dovoljno efikasno i sposobno kao što je to slučaj kada je riječ o Mujanoviću i Osmanoviću.
- Gore navedeno ne samo da nam daje dovoljno razloga za sumnju u nezavisnost srbijanskog pravosuđa, nego čak dokazuje njegovu važnu ulogu u relativiziranju uloga u ratu i pokušaju izjednačavanja odgovornosti. Ponavljam da pravosuđe Republike Srbije potpuno pogrešno i tendenciozno koristi svoj Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine, zloupotrebljavajući univerzalnu jurisdikciju kako bi prije svega državljane BiH procesuirala za navodne ratne zločine. Da je pravosuđe Srbije nepristrasno i da nema ulogu u većem projektu koji nadilazi dnevnopolitička dešavanja izručili bi uhapšene osobe pravosuđu BiH, kao što je to zahtijevano nakon njihovog hapšenja. Krivični postupak bio bi pokrenut u BiH uvažavajući dokaze Tužilaštva, ali i provodeći u potpunosti i sveobuhvatno sve dokaze odbrane koji bi išli u korist tih osoba. Srbijansko pravosuđe, uhapsivši ove osobe s namjerom da protiv njih provede postupak za navodne zločine, a pri tome nema ni minimum dokaza kako bi se oni proveli do kraja, pogotovo zato što ne postoji mogućnost da se efikasno izvede odbrana tih osoba zbog, prije svega, straha svjedoka odbrane da ne dožive istu sudbinu kao i te osobe, ako budu svjedočili pred srbijanskim pravosuđem - kaže Pivić.
Iz navedenog, smatra on, može se zaključiti da Srbija krši bilateralne sporazume sa BiH, kao i osnovne principe krivičnog pravosuđa.
- Nažalost, pozivajući se na univerzalnu jurisdikciju pravosuđe Srbije narušava vlastiti pravni sistem i opće pravne principe, jer norme međunarodnog porijekla, a to su norme bilateralnih sporazuma između BiH i Srbije o izručenju i saradnji u krivičnim stvarima, imaju jaču pravnu snagu od normi nacionalnog zakonodavstva. Na taj način srbijansko pravosuđe primjenjujući nacionalne norme koje su u suprotnosti sa međunarodnim, u ovom slučaju bilateralnim sporazumima Bosne i Hercegovine i Srbije, samo sebe stavlja u službu ostvarivanja političkih ciljeva vodeći postupak u kojem ne postoji minimum dokaza, a koji pravdaju tobože ostvarivanjem univerzalnog cilja pravde.Time Srbija nastavlja politiku svojih prethodnika, vojnih šefova i državnika koji su osuđeni od strane Haškog tribunala. Najstrašnije je što se ovakvim postupanjem pravosuđe Srbije stavilo u ulogu politike onemogućujući time postizanje glavnog cilja i principa krivičnog pravosuđa, a to je pravda - zaključio je zamjenik ministra pravde BiH Nezir Pivić.
