Upućivanje dove Uzvišenom Allahu je ibadet. Mnogobrojni kur’anski ajeti i vjerodostojni hadisi podstiču na upućivanje dove, obećavaju veliku nagradu za taj plemeniti ibadet i zastrašuju svakog ko ostavlja ili izbjegava upućivanje dove. Uzvišeni Allah kaže: “Gospodar vaš je rekao: ‘Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.’” (El-Mu’min, 60) U ovom ajetu upotrijebljen je izraz “klanjaju”, koji označava robovanje, ali može označavati i dovu. Tako bi značenje ajeta moglo biti: Oni koji iz oholosti neće da Mi upućuju dovu – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.
Uzvišeni Allah kaže: “A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu.” (El-Bekara, 186)
Dova je jedan od povoda, Allahovom dozvolom, postizanja dobra i otklanjanja ili umanjivanja zla i nedaće. Uzvišeni Allah kaže: “Onaj koji se nevoljniku, kad Mu se obrati, odaziva, i Koji zlo otklanja i Koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako nikako pouku vi da primite!” (En-Neml, 62) Allahov Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, rekao je: “Zaista Allah pomaže ovaj ummet zbog njihovih slabašnih (mu’mina, siromaha, onih koji nemaju položaj u društvu), zbog njihove dove, namaza i iskrenosti.” (Nesai, vjerodostojan)
Mnogobrojni su kur’anski primjeri koji ukazuju na to da se dovom postiže dobro ili da se otklanja i umanjuje zlo i nedaća. Mi, muslimani, trebali bismo dobro razmisliti o sljedećim kur’anskim primjerima, o ljepoti i značenju poslaničkih dova i prakticirati ih u svakodnevnom životu.
Nuh, alejhis-selam
Uzvišeni Allah kaže: “I Nuhu se, kad u davno vrijeme zavapi, odazvasmo i njega i čeljad njegovu od jada velikog spasismo i od naroda ga, koji je smatrao neistinitim dokaze Naše, zaštitismo. To bijahu opaki ljudi, pa ih sve potopismo.” (El-Enbija, 76–77)
“A kada Nas je Nuh zovnuo, Mi smo se lijepo odazvali.” (Es-Saffat, 75)
Kada Allahov iskreni rob u nevolji zavapi iz dubine srca, Gospodar mu se odazove, spasi ga jada, podari mu Svoju zaštitu i usliši mu dovu.
Ejjub, alejhis-selam
Uzvišeni Allah kaže: “I Ejjubu se, kada je Gospodaru svome zavapio: ‘Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!’ – odazvasmo i nevolju mu koja ga je morila otklonismo i vratismo mu, milošću Našom, čeljad njegovu i uz njih još toliko i da bude pouka onima koji se Nama klanjaju.” (El-Enbija, 83–84)
U trenutku kada je ovog časnog poslanika snašla nevolja, zavapio je svome Gospodaru, jedinom Koji mu može pomoći u teškom trenutku, iz dubine njegovog bolnog srca potekle su iskrene riječi dove i On mu se odazvao, otklonio mu nevolju koja ga je morila i podario mu ono za što je molio, ali i dao mu više od onoga što je tražio. Dova u nevolji lađa je spasa i Allahovog bereketa.
Junus, alejhis-selam, Zunnun
Uzvišeni Allah kaže: “I Zunnunu se, kada srdit ode i pomisli da ga nećemo kazniti – pa poslije u tminama zavapi: ‘Nema boga osim Tebe, hvaljen neka si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!’ – odazvasmo i tegobe ga spasismo; eto, tako Mi spašavamo vjernike.” (El-Enbija, 87–88)
I u ovom ajetu Uzvišeni kaže da je časni poslanik Junus zavapio, što ukazuje na trenutak kada čovjek ne vidi nikakvog izlaza, kada srce u potpunosti preplavi spoznaja da mu u tom trenutku, u trenutku dok ga sa svih strana obavijaju tmine, može pomoći samo Gospodar. U ovom teškom trenutku, u tmini ribe i bezizlaza, Junus je izgovorio riječi koje će postati spasonosni zikr za sve muslimane u nevolji do Sudnjeg dana.
Da Junus, alejhis-selam, nije izgovorio ove riječi zikra i dovu, ostao bi u utrobi ribe sve do do Sudnjeg dana: “… i da nije bio jedan od onih koji Allaha hvale, sigurno bi ostao u utrobi njenoj do Dana kad će svi biti oživljeni.” (Es-Saffat, 143–144)
Dova koju je uputio Junus, alejhis-selam, nije svojstvena samo njemu, već je mogu uputiti svi muslimani i Allah će im uslišati dovu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Koji god musliman u svakoj prilici zamoli Allaha dovom koju Mu je uputio Zunnun (Junus, alejhis-selam) dok je bio u utrobi ribe: ‘Nema boga osim Tebe, hvaljen neka si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!’ – Allah će mu je uslišati.’” (Tirmizi, vjerodostojan)
Zekerijja, alejhis-selam
Uzvišeni Allah kaže: “I Zekerijjau se – kada zamoli Gospodara svoga: ‘Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti si jedini vječan!’ – odazvasmo i, izliječivši mu ženu, Jahjaa mu poklonismo. Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni.” (El-Enbija, 89–90)
Dok se starost polagano uvlači u čovjekovo tijelo i duh, postaje svjesniji koliko mu je potrebna ruka pomoći evlada, koliko mu je potrebno da u tim starim danima ne ostane sam. Tako je i Zekerijja u poznim godinama zamolio svog Gospodara da ga ne ostavlja bez evladove ruke pomoći i poklonio mu je sina, Jahjaa. U ajetu Allah kaže da je jedan od razloga što im je uslišao dovu bio i taj što su trudili da što više dobra učine i molili su se Allahu u nadi i strahu, i bili su prema Njemu ponizni. Zekerijja, alejhis-selam, rekao je skrušen uvod za dovu: “Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti si jedini vječan!”
Plemeniti Kur’an spominje Zekerijja, alejhis-selam, u drugom ajetu u kojem je u dovi priznao svoju slabost i Allahovu milost i dobrotu: “Kazivanje o milosti Gospodara tvoga prema robu Njegovu Zekerijjau, kad je on Gospodara svoga tiho zovnuo, i rekao: ‘Gospodaru moj, kosti su mi oronule i glava osijedjela, a nikada nisam, kad sam Ti, Gospodaru moj, molbu uputio, nesretan ostao. Bojim se rođaka svojih po krvi poslije mene, a žena mi je nerotkinja, zato mi pokloni od Sebe sina da naslijedi mene i porodicu Jakubovu, i učini, Gospodaru moj, da budeš s njim zadovoljan.’” (Merjem, 1–6)
Uzvišeni Allah uslišao mu je dovu: “O Zekerijja, javljamo ti radosnu vijest da će ti se dječak roditi, ime će mu Jahja biti, nikome prije njega to ime nismo htjeli dati.” (Merjem, 7) Zekerijja, alejhis-selam, u nevjerici je prihvatio radosnu vijest i pojasnio je svoju nevjericu: “‘Gospodaru moj’, reče on, ‘kako ću imati sina kad mi je žena nerotkinja, a već sam duboku starost doživio?’” (Merjem, 9) Božanski odgovor bio je: “‘Eto tako!’, reče. ‘Gospodar tvoj je rekao: ‘To je Meni lahko, i tebe sam ranije stvorio, a nisi ništa bio.’” (Merjem, 9)
Musa i Harun, alejhimus-selam
Uzvišeni Allah kaže: “I Musa reče: ‘Gospodaru naš! Ti si dao faraonu i glavešinama njegovim bogatstva da u raskoši žive na ovome svijetu, pa oni, Gospodaru naš, zavode s puta Tvoga! Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zapečati srca njihova, pa neka ne vjeruju dok ne dožive patnju nesnosnu!’ ‘Uslišena je molba vaša!’, reče On, ‘a vas dvojica na Pravome putu ostanite i nikako se za neznalicama ne povodite!’” (Junus, 88–89)
Prije nego što je zatražio da uništi faraona i njegovu raskoši odanu svitu, Musa je skrušeno pojasnio razlog svoje dove, napravio je svojevrsni uvod u dovu riječima: “Gospodaru naš! Ti si dao faraonu i glavešinama njegovim bogatstva da u raskoši žive na ovome svijetu, pa oni, Gospodaru naš, zavode s puta Tvoga!”
Isto tako je Musa, alejhis-selam, postupio na drugom mjestu govoreći: “‘Gospodaru moj’, reče Musa, ‘učini prostranim prsa moja i olakšaj zadatak moj; odriješi uzao sa jezika moga da bi razumjeli govor moj i podaj mi za pomoćnika iz porodice moje Haruna, brata mog; osnaži me njime i učini drûgom u zadatku mome, da bismo Te mnogo hvalili i da bismo Te mnogo spominjali, Ti, uistinu, znaš za nas.’” (Taha, 25–35) A odgovor Uzvišenog Allaha bio je: “‘Udovoljeno je molbi tvojoj, o Musa!’, reče On.” (Taha, 36)
Vjernici iz prethodnih naroda
Uzvišeni Allah kaže: “I kad nastupiše prema Džalutu i vojsci njegovoj, oni zamoliše: ‘Gospodaru naš, nadahni nas izdržljivošću i učvrsti korake naše i pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!’” (El-Bekara, 250) Uzvišeni Allah uslišao im je dovu: “I oni ih, Allahovom voljom, poraziše, i Davud ubi Džaluta…” (El-Bekara, 251)
Uzvišeni Allah kaže: “… i samo su govorili: ‘Gospodaru naš, oprosti nam krivice naše i neumjerenost našu u postupcima našim, i učvrsti korake naše i pomozi nam protiv naroda koji ne vjeruje!’ I Allah im je dao nagradu na ovome svijetu, a na onom svijetu dat će im nagradu veću nego su zaslužili – a Allah voli one koji dobra djela čine.” (Alu Imran, 147–148)
Uzvišeni Allah uslišao je im dovu i dao im je nagradu na dunjaluku i ahiretu: “I Allah im je dao nagradu na ovome svijetu: dao im je pobjedu, nadmoć i ratni plijen. I dao im je nagradu na onom svijetu: Allahovo zadovoljstvo i vječno uživanje koje ništa ne može narušiti…” (Tefsiru Seadi)(El-Asr)
