U „sanduče“ našeg portala stiglo je anonimno pismo koje ukazuje da su se ozbiljno rasplamsale borbe za čelne pozicije u Medžlisu Islamske zajednice u Sarajevu, a koje smo nagovijestili na našem portalu. Priča o „Službi pod ahmedijom“ kod Bošnjaka stara je koliko i hodžinska kurija koja već više od jednog stoljeća vlada Islamskom zajednicom u Sarajevu. Ovo pismo ide u prilog takvim tvrdnjama i stoga ga objavljujemo u cijelosti:
„Uprkos činjenici da se disolucija Jugoslavije desila prije tri decenije, obavještajne strukture koje su kontrolirale skoro sve procese u bivšem sistemu i danase se pokazuju vrlo žilavim i aktivnim.
Najeklatantniji primjer je slučaj efendije Malika Šljive, nekadašnjeg saradnika UDBE pod kodnim nazivom „Dugi“ koji je, prema iskazu Udbinih istražitelja, još od studentskih dana tj. „od 1982. godine davao korisna i kvalitetna saznanja te pokazivao spremnost za dalju saradnju“ posebno u špijuniranju lica sa tadašnjeg Islamskog teološkog fakulteta (sad: Fakultet islamskih nauka), Gazi Husrev-begove medrese i Odbora Islamske zajednice u rodnom Jajcu (Vidi: Ivan Bešlić, Čuvari Jugoslavije, saradnici UDBE u Bosni i Hercegovini, III, Posušje, 2003, 68.). Ovaj podatak je vrlo jasan i precizan te ne ostavlja bilo kakav prostor za sumnju u njegovu vjerodostojnost, za razliku od nekih drugih slučajeva odnosno imena koja su iz različitih razloga bila tretirana kroz obavještajni sistem bivše države.
Potvrdu za navedeno stajalište nalazimo i u Izvještaju Organa vojne sigurnosti o formiranju 8. Muslimanske brigade koji je sačinjen u Travniku, 13. maja 1993. godine. (Vidi: ICTY (Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju), ARBIH, 306. bbr., strog. pov. broj 03/223-590). Naime, zanimljivo je da je Malik Šljivo u danima i mjesecima kada su agresijom na državu Bosnu i Hercegovinu bili pogođeni i mnogi imami Islamske zajednice – među kojima je veliki broj ostao u svojim džematima boreći se do zadnjeg momenta protiv agresora na svaki mogući način, a jedan broj izgubio i život – dok je bio na položaju glavnom imama Odbora IZ u Bosanskom Novom, ekspresno se 1992. godine našao na poziciji imama, hatiba i muallima u džematu Osijek, u Odboru IZ Osijek u Hrvatskoj, da bi vrlo brzo postao glavni imam za Slavoniju i Baranju (Hrvatska) sve do 1994. godine. Potom je premješten za imama, hatiba i muallima u džematu Pula (Hrvatska) gdje je ostao sve do 1996. godine.
Koliko je Šljivo bio odan obavještajnim strukturama, i tu odanost zadržao i nakon disolucije Jugoslavije i proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine pokazuje podatak iz gore navedenog izvora prema kojem je ovaj predratni imam-obavještajac – u jeku bošnjačko-hrvatskog rata u Srednjoj Bosni 1993. godine te u momentu kada zapadne obavještajne službe po svaku cijenu, nastojeći zamutiti časni bosanski otpor i borbu za opstanak, u sržno mjesto organiziranja otpora, vlašićko selo Mehurić, infilitriraju tzv. mudžahedine i u danima kada „ni ptica nije mogla uletjeti“ u Bosni iz pravca Hrvatske – kao „s neba“ pada u navedeno područje i „obilazi džamije u kojima javno proziva Izetbegovića i Halilovića te ubjeđuje ljude da bi baš na tim prostorima trebala da krene Islamska revolucija (sic!)“. (Vidi: Amir Kliko, Rat u Srednjoj Bosni 1992-1994., Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2019, str. 831-832.)
Ne treba trošiti mnogo riječi na to šta je u tom trenutku značila priča o „islamskoj revoluciji“ i „islamskoj državi“ u okolnostima dok se bosanska vlada zajedno s Armijom R BiH grčevito borila za bilo kakav javni i medijski prostor u Evropi kako bi dokazali da je riječ o borbi za multikonfesionalnu i nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu, a nikako za nekakvu „islamsku državu“ što je bila ključna teza u propagandnom ratu velikosrpske i velikohrvatske strane.
Zaista se ledi krv u venama na pomisao na šta su bili spremni i kakvu su sve ulogu imali određeni ljudi, kakav je bio i Malik Šljivo, u posljednjoj agresiji na Bosnu. Dobro obavješteni izvori navode da je Šljivo ubrzo nakon navedenih aktivnosti netragom nestao iz Srednje Bosne, baš onako kako se i pojavio.
Krv se u venama još jače ledi kada se dalje odmota klupko obavještajnih struktura i njihove djelatnosti, u periodu nakon agresije pa sve do danas.
Naime, nevjerovatna je činjenica da se Malik Šljivo, sa naprijed navedenom imamsko-obavještajnom biografijom i ulogom u ratu, netom iza rata, od 1996. godine našao na poziciji imama, hatiba i muallima u džematu Musluk, Medžlis Islamske zajednice Sarajevo, i da je unaprijeđen na poziciju zamjenika glavnog imama MIZ Sarajevo od 1. jula 1999. godine na kojoj dužnosti se nalazi do dana današnjeg, na kraju 2019. godine. I to nije sve. Zadnjih dana se špekulira da bi mogao postati i glavni imam sarajevskog Medžlisa nakon što se „sruši“ doc. dr. hfz. Kenan Musić koji je prije dvije godine imenovan na tu poziciju, ali svojim zahtjevima za reformama, ne odgovara (gle čuda!) baš onim strukturama koje personifcira Malik Šljivo.
U svemu tome, najžalosnija je činjenica da su nove generacije, među kojima je i dr. Musić, željne promjena bez ikakvog predznanja i poznavanja biografija ljudi koji su „vedrili i oblačili“ Medžlisom zadnjih dvije i pol decenije ušli u sukob s njima. Bilo je za očekivati da će iskusni obavještajci osujetiti takav pokušaj i zadati kontraudarac od kojeg će se reformatori teško oporaviti.“
(TBT)