Obavezni vojni rok najavljuju i Priština i Beograd, čime se i u ovoj godini nastavlja nadmetanje u najavama i izjavama Srbije i Kosova, odnosno stiče se utisak da potezi jedne strane povlače poteze one druge.
Iako se uvođenje redovne vojske u Srbiji najavljuje već neko vrijeme, ovog puta najnovija slijedi posle one s Kosova.
Samo što je zamjenik ministra odbrane Kosova Šemsi Sila 27. decembra saopštio da je napravljen nastavni plan i program i da će ove godine biti uvedena nastava odbrane i bezbjednosti u škole, što će olakšati služenje vojnog roka na Kosovu, reagovao je ministar odbrane Srbije Miloš Vučević i u četvrtak najavio inicijativu Generalštaba Vojske o uvođenju četvoromjesečnog redovnog vojnog roka.
Kako su prenijeli rijetki mediji u Srbiji, Sila je naveo da je ministarstvo izradilo sveobuhvatan plan o ovom pitanju i u ovom trenutku obilazi sve opštine.
“Krenuli smo od graničnog područja da procijenimo i analiziramo situaciju. Radimo adekvatnu procjenu da bi se vidjela mogućnost realne procjene stanja za obrazovanje u oblasti odbrane i bezbjednosti“, rekao je on.
Prema najavama vojni rok bi na Kosovu mogao da traje tri mjeseca zimi i tri mjeseca ljeti.
Cijeli kontekst podgrijava izjava Milovana Drecuna, predsjednik skupštinskog Odbora za KiM, koji u petak na RTS-u poručuje da srpski narod na Kosovu posebno zabrinjava to što Priština planiran rok za uvođenje obaveznog služenja vojnog roka, pa je i posjetu britanskog ministra spoljnih poslova Davida Camerona stavio u taj kontekst.
Sporazumu Prištine i Beograda potreban bezbjednosni aneks
Kako vidi gotovo istovremene najave sa Kosova i iz Srbije, Danas je pitao Nikolu Lunića, izvršnog direktora Savjeta za strateške politike i bivšeg vojnog atašea Srbije u Londonu.
On za Danas kaže da simultane najave Prištine i Beograda o uvođenju obaveznog služenja vojnog roka govore u prilog nezavršene historije koja opterećuje bilateralne odnose i uzrokuje kontinuitet tenzija sa povremenim incidentnim eskalacijama.
“Međutim, to je veoma skup projekt za obje strane, kako u finansijskom kontekstu, tako i u širem drušvenom. Sve više mladih iz regiona vidi svoju budućnost u zemljama EU, a ne u uniformi. Posebno bi Priština trebala voditi računa o velikom migracionom talasu koji se upravo dešava uslijed vizne liberalizacije. To nam govori o nepovjerenju mladih prema političarima i želji za životom u bezbjednom okruženju o čemu bi trebale voditi računa sve zemlje regiona”, ukazuje on.
Kako dodaje, takva poruka mladih nije opredjeljujuća za donosioce odluka, te se može očekivati nastavak ratoborne retorike sa daljom prezentacijom vojne moći i povremenim incidentima.
“Zato je neophodno da se pored politički sveobuhvatnog sporazuma o normalizaciji odnosa Prištine i Beograda, pregovara i o bezbjednosnom aneksu koji bi uspostavio minimum povjerenja između dvije strane. Takvim sporazumom bi se definisala struktura oružanih snaga Kosova koje će se formirati do 2028., kao i njihove vojne sposobnosti. Ukoliko to zanemarimo, mogli bi umjesto pouzdanog partnera sa višenacionalnim sastavom i ograničenim operativnim mogućnostima dobiti trajnog neprijatelja sa jednonacionalnom vojskom bez transparentnosti, pouzdanosti i predvidljivosti”, objašnjava Lunić.
Prema njegovim riječima, inicijativa za ponovno uvođenje obaveznog služenja vojnog roka u Srbiji ne iznenađuje javnost koja po pravilu nije obaviještena o pravim razlozima, detaljnoj analizi i društvenim posljedicama takve odluke.
Vojna neutralnost neodrživa
“Ali kad se uđe u pogrešan voz, svaka stanica je pogrešna – ili neodrživa u našem slučaju. Ukoliko nacionalnu bezbjednost zasnivamo na neodrživoj vojnoj neutralnosti, na virtuelnom konceptu totalne odbrane i na opredjeljenju prema ODKB-u kako je navedeno u strategijama iz oblasti odbrane, onda je neodrživa i ova inicijativa za ponovno uvođenje obaveznog služenja vojnog roka.
Ukoliko ne shvatamo, ili to ne želimo, globalni geopolitički kontekst i zavaravamo se balansiranom spoljnom politikom, onda oduzimamo Srbiji potencijal iskrenog partnerstva i dugoročnih savezništava”, navodi Lunić.
On smatra da je upravo sad vrijeme da Srbija preispita održivost vojne neutralnosti i sve koristi od kolektivnog sistema bezbjednosti, harmonizujemo spoljnu i bezbjednosnu politiku sa EU, te pružanja mladima nade za održivom budućnošću u sopstvenoj zemlji.
“Sve to po cijenu poneke emotivne suze”, zaključuje sagovonik Danasa.
