Podsjećamo da je Nezavisni blok Senada Šepića već mjesecima upozorava na nekomšijsko ponašanje vlasti iz Hrvatske, kršenje niza pravnih normi, potrebu jedinstvenog i oštrog stava institucija BiH, ali i da je tražio provođenje niza mjera neophodnih za zaustavljanje izgradnje ovog odlagališta čije bi postojanje na samoj granici BiH i Hrvatske ugrozilo oko 250 000 ljudskih života, Prirodni i Nacionalni park Una, ekonomske i priordne potencijale.
Pišu: Prof. dr. Larisa Velić i Doc. dr. Enis Omerović
Čini se da širok krug pitanja zaštite životne sredine postaje sve više predmetom međunarodne brige i da će okoliš u 21. stoljeću biti jedan od najvažnijih predmeta međunarodnog uređenja. Iako je još uvijek stanje općeg običajnog međunarodnog prava na rudimentarnoj razini, to ne znači da ne postoje opća načela prava u oblasti zaštite okoliša odnosno međunarodne obaveze država koje deriviraju iz međunarodnih ugovora. Dakle, države su davno spoznale da na ovoj planeti s drugim državama dijele zrak, izvanzračni prostor, more, okeane, rijeke, jezera, podzemlje, te da je naprosto nemoguće u različitim ekosistemima postaviti fizičku državnu granicu, koja bi dijelila npr. zračne prostore dvije susjedne države. Zašto međunarodni pristup? Zbog toga jer se posljedice zagađenja počinjenoga u granicama jedne države veoma rijetko ograničavaju samo na tu državu. Otuda i osnovna međunarodna obaveza da se ekološka šteta ne uzrokuje teritoriji druge države.
Republika Hrvatska ima obavezu odlaganja nuklearnoga otpada na svom državnom području, i tu nije ništa sporno. Zapravo, Republika Slovenija i Republika Hrvatska su suvlasnici nuklearne elektrane Krško, tako da razgradnja te elektrane i odlaganje radioaktivnog otpada i istrošenog nuklearnog goriva predstavlja zajedničku obavezu te dvije države. Naši susjedi su, čini se, odlučili da za skladištenje nisko i srednjeradioaktivnog otpada upotrijebe lokaciju bivšeg vojnog skladišta „Čerkezovac“ u Općini Dvor. U nastavku ćemo pojasniti dvije stvari, šta znači nisko i srednjeradioaktivni otpad te šta znači skadištenje, jer upravo to čujemo kao argument da takvo djelovanje Republike Hrvatske ne predstavlja nikakav problem. Otprilike 90% volumena radioaktivnog otpada čini nisko i srednjeradioaktivni otpad. To nas vodi zaključku da će 90% otpada završiti na granici s Bosnom i Hercegovinom. Riječ je o kontaminiranim dijelovima postrojenja, alatima ili laboratorijskoj opremi, zaštitnoj odjeći, iskorištenim filterima, radioaktivnim hemikalijama i sl. Nadalje, susjedna država ističe da se radi samo o dugoročnom skladištu, a ne o odlagalištu. Ovakve tvrdnje vjerovatno trebamo shvatiti da je navedena lokacija privremeno rješenje, međutim, dugoročno skladištenje u ovom slučaju jeste period od 40 godina, a i poslije toga je neizvjesno šta će se dešavati, da li će se nakon tog perioda naći bolja lokacija za odlaganje ili će taj otpad ostati trajno „uskladišten“ u Čerkezovcu. I naravno, pitanje koje se u ovom kontekstu nameće jeste šta je svrha skladištenja, odnosno privremenog čuvanja, zašto ne odmah ići s odlaganjem. Svrha je umanjiti radioaktivnost otpada, što ima vjerovatno značiti da će najlošije posljedice ostati u Čerkezovcu i okolini. Skladištenje se, u pravilu, vrši pri samoj nuklearki, što je i ovdje bilo moguće, no našim susjedima je ta mogućnost bila nešto skuplja, pa su se stoga odlučili da to urade na granici s Bosnom i Hercegovinom.
Međutim, ukoliko imate namjeru odlagati nuklearni otpad u blizini granične crte s vašim susjedom, konkretno na području općine Dvor, tada imate i određene međunarodne obaveze. Prije svega, načelo prevencije, kojega promiču određeni međunarodni ugovori iz ove oblasti, odlikuje se kroz propisivanje obaveza procjene utjecaja na okoliš te stalnog promatranja i praćenja stepena zagađenja. A šta je to procjena utjecaja na okoliš? To je postupak kojim treba osigurati dobivanje podataka o vjerojatnim posljedicama planiranih djelatnosti na okoliš i o mogućim mjerama za njihovo sprječavanje i smanjivanje. Upravo o rezultatima postupka procjene utjecaja na okoliš ovisi hoće li se dopustiti obavljanje planirane djelatnosti. Ovoj je važnoj materiji posvećen i poseban međunarodni ugovor – Konvencija o procjeni utjecaja na okoliš u prekograničnom kontekstuiz 1991. (tzv. ESPOO Konvencija), čije su stranke i Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina, i koja propisuje da je o planiranom obavljanju opasnih i škodljivih djelatnosti po okoliš, što odlagalište nuklearnog otpada zasigurno jeste, svaka država dužna obavijestiti sve ostale države na čijem je području moguć značajan štetni učinak na okoliš i takve države imaju pravo sudjelovati u postupku procjene utjecaja na okoliš. Nemamo podatak da je Republika Hrvatska obavijestila nadležne organe Bosne i Hercegovine o ovome, niti da je BiH uključena u postupak procjene (štetnoga) utjecaja na okoliš. Zanimljivo je istaći da Fond za razgradnju nuklearne elektrane Krško upravo vrši provjeru da li navedena lokacija ispunjava ekološke uslove, čije rezultate možemo pretpostaviti. Jasno je da Trgovska gora ne predstavlja najbolju odluku, nego politički najpogodniju i ekonomski najisplativiju.
S druge strane, imajući u vidu da se gradnja odlagališta planira na 900 metara od granične crte, odnosno od međunarodne granične rijeke Une (koje područje je Republika Srpska lani proglasila za park prirode), valjalo bi uzeti u obzir i odredbe helsinške Konvencije o zaštiti i korištenju prekograničnih vodotoka i međunarodnih jezera (poznatija kao Konvencija o vodama) iz 1992., a čije su obje države stranke, koje stvaraju obaveze po države ugovornice da sprječavaju, suzbijaju i smanjuju prekogranični štetni utjecaj voda. Godine 2023. mogli bismo imati skladište nuklearnog otpada tik uz državnu granicu, romantično smješteno pored rječice Žirovac koja se ulijeva u rijeku Unu. I sada bismo mi trebali reći da je to sasvim uredu i slijepo vjerovati autorima strateške studije da je geološka struktura odgovarajuća i da će otpad biti pohranjen na način da spriječi ispuštanje radioaktivnosti u okoliš. Tvrdnje lokalnog stanovništva da je lokacija podložna poplavama i odronima naravno da se trebaju ignorisati.
Na kraju, zanimljiv je i podatak da po ovome pitanju kod javne vlasti u BiH, bar na načelnoj ravni, postoji približna suglasnost o pravcima djelovanja BiH prema Republici Hrvatskoj. Međutim, kod operativnoga dijela aktivnosti, ono na što posljednji podaci ukazuju, mislimo da ne postoji opća suglasnost. No, kako to obično biva, dok se mi ne usaglasimo, hoće li težište našega djelovanja biti preko ekspertne komisije ili preko već postojećih državnih organa i agencija, druga država, koja je sređenija od naše, to uveliko zna (is)koristiti na našu štetu.
