Otišla si tiho, neprimjetno, jednog prohladnog aprilskog dana, baš kada se uselila nada u naša srca da ćeš uspjeti. Da ćeš uspjeti izboriti i ovu bitku u životu.
Ne , nisam tužna, za tebe me vežu samo lijepe uspomene. Hvata me sjeta.
USPOMENE
Okrećem stranice foto albuma i gledam tvoje nasmijano lice, a oko srca mi toplo. Kao da si tu sa mnom pa se skupa ponovo smijemo, diskutujemo o svakodnevnim sitnicama, ponekad se jadamo jedna drugoj. Toplota se širi mojim tijelom i svakom novom slikom naviru sjećanja. Za tebe me vežu samo lijepa sjećanja. Bila su to divna vremena.
Zajedno , nas četvoro (nas dvije, tvoj Amer i moj Enes) smo proživjeli toliko lijepih, zajedničkih trenutaka. Sjećanja: rođendani, nove godine, zajednička putovanja, slavlja, svakodnevno ispijanje kafa poslije posla, nas četvoro, nas dvije sa prijateljicama.
Došle su i bolesti i borbe za život (tvoja majka, sestra,moj otac).
Ali ne, danas želim da se sjećam samo lijepih stvari, iako smo i teške stojećki podnosile. Sa elanom, sa voljom, sa ljubavlju, ništa nam nije bilo teško, ni tebi, ni meni.
Znaš, hvala ti za sve divne trenutke koje smo proživjele skupa, za predivne godine prijateljstva, hvala ti i za ova sjećanja, koja mi vraćaju osmjeh na lice i vjeru u ljude, u prijateljstvo , u zajedništvo.
Bile smo kao sestre, ali si me uvijek zvala “DOKTORICE “.
Nekako si znala da cijeniš i poštuješ svaku osobu bez nametljivosti , bez obzira na godine. Za svakog si imala “ zrno “ vremena i toplu riječ. Razumijevanje.
Ali ipak moram da ti kažem.
Teško mi je kad ga vidim, kad vidim tugu u njegovim očima. Kada tiho i sjetno sa tugom u srcu kaže,:” Ja ne znam da živim bez moje Aide“. I zaista , ne zna. Tvoj Amer. On živi u sjećanjima na jednu veliku ljubav. A malo je bilo takvih, gdje su dvoje bili kao jedno.
Prebire sjećanja i poput izbljedjele sjene kroči putevima prošlosti . Kada govori , svaka druga riječ je MOJA AIDA… Na njemu se vidi da ljubav nikada ne umire. Ona odlazi , sa bolom i sjetom, sa nadom u ponovni susret tamo negdje gdje su stali.
Toliko toga bi imala da ti kažem, ali ne. Želim ćutanjem i tiho da se sjećam tebe, nas , naših zajedničkih ludovanja …prošlosti…
Na oči mi ipak naviru suze, vrele poput vatre koja razara dušu, ne mogu više….oprosti ….
Hvala ti za sve . Hvala ti za prijateljstvo, drugarstvo i ljubav. Za uspomene.
Neka je rahmet tvojoj plemenitoj duši, moja dženetska hurijo, znam da si na boljem mjestu prijateljice moja…
El-Fatiha
Edina Karabeg
