U nizu junaka koji su tih dana svojim životima bili nepremostiv bedem agresorskim nastojanjima bio je i komandir čete Hazim Suljić. Braneći Kedića Glavicu, u čijem je osvajanju dva dana ranije sudjelovao, smrtno je ranjen na prvoj liniji odbrane. Ako bi bilo smisla postavljati pitanje “šta bi bilo kad bi bilo”, s pravom bismo se mogli zapitati u kakvu bi vojničku gromadu tek izrastao Hazim Suljić da mu je sudbina bila da poživi duže od 33 godine. Jer, Suljić je od običnog borca izrastao u jednog od najodgovornijih i najpredanijih komandira četa koje je bužimska brigada tada imala, piše stav.ba.
Hazim Hazo Suljić rodio se 24. oktobra 1960. godine u mjestu Zaradostovo, u općini Bužim. Osnovnu školu završio je u Bužimu, a Srednju rudarsko-mašinsku u Sloveniji. Izvjesno vrijeme svirao je bubnjeve u Bužimu i Doboju. Nije bio zaposlen. Sa suprugom Fikretom dobio je sina Anesa i kćerku Aidu. U redove Armije RBiH uključio se na početku rata i aktivno učestvovao u svim značajnijim akcijama. Zbog iskazanih sposobnosti, ubrzo je unaprijeđen na mjesto komandira voda, a potom i komandira Prve čete u Prvom bataljonu 105. brigade.
Najveći dio prve godine rata sa svojom četom je držao liniju na Banjanima, sudjelovao je u sprečavanju neprijateljskog napada na Bućevce za vrijeme Kurban-bajrama juna 1992. godine, potom u decembru 15 dana boravio na Grabežu, te odigrao ključnu ulogu u “Munji 93”. Poginuo je 13. januara 1993. godine odbijajući neprijateljski napad. Posthumno je proizveden u čin kapetana Armije RBiH 12. januara 1996. godine. Dobitnik je najvećeg ratnog priznanja, značke “Zlatni ljiljan”, te Plakete Općine Bužim 2010. godine.
OVO JE, BRE, VOJSKA
Jedan od najbližih saradnika Hazima Haze Suljića bio je Nedžad Durić, saborac i personalac u Prvoj četi. “Hazim Suljić prvi je organizirao seoske straže u naselju Palijan još u vrijeme Teritorijalne odbrane. Među prvima je nabavio mitraljez ‘pedesettrojku’. Onda je sakupio komšije i mještane i formirao vod iz Zaradostova. To je moglo biti u danima poslije napada na Bosansku Krupu 21. aprila 1992. godine. Njegov vod bio je jedan od najelitnijih, brojao je pedesetak boraca. Svi su mu bili dobro naoružani. Ljudi su privatno nabavili puške i municiju. I on bi došao do mene i rekao mi: ‘Hajde, podijeli pozivnice!’ Ja odem biciklom pozvati ljude i, nakon okupljanja, krećemo gdje nam on kaže.
Nakon formiranja Prvog odreda 23. jula, Suljić je postavljen za komandira Prve čete. Na toj poziciji ostao je do smrti. Sa svojim vodom držao je liniju na Banjanima i Dobrom Selu. Prva značajnija akcija u kojoj je učestvovao njegov vod bila je odbrana naselja Bućevci, koje su agresori napali 10. juna 1992. godine, na prvi dan Kurban-bajrama. Hazin vod je tu doista odigrao ključnu ulogu u sprečavanju pješadijskog prodora agresorskih snaga prema Bužimu. Odatle smo ponovo išli na Banjane krajem godine i na Grabež kod Bihaća. Sjećam se detalja kada smo stigli u Bihać da zamijenimo neke jedinice na liniji i kad smo se postrojili. Komandant Ramiz Dreković prisutnima je kazao za našu četu: ‘Ovo je, bre, vojska!’ A mi smo doista bili dobro naoružani i vojnički odjeveni. Po povratku je komandant Nanić organizirao feštu za borce iz naše čete. Nakon nekoliko dana odmora otišli smo prema Baštri, odakle se pripremala akcija ‘Munja 93’. Na Kedićki je Hazo nekoliko dana vršio izviđanje i sa svojom četom sudjelovao u njenom zauzimanju 11. januara 1993. godine.
Komandant Nanić ga je posebno volio i poštovao. Njegova smrt nas je sve šokirala. Ja sam tad bio na IKM-u, a on je bio na liniji sa svojim vodom iz Zaradostova. Prije Haze je poginuo jedan borac i onda je on izišao da pokuša ocijeniti odakle neprijatelj gađa i da otvori vatru na tu kotu. I tako je i njega pogodio snajper. Poginuo je u žaru borbe”, prisjeća se Durić.
Zijad Nanić tvrdi da je Hazo Suljić bio prvi komandir iz Zaradostova. “Bio je izvanredan komandir čete s kojom je držao linije na Banjanima, potom išao i na Grabež. Tad se već u Bihaću znalo za hrabrost i neustrašivost bužimskog borca. Hazo je hrabro poginuo u situaciji dok je mijenjao svog mitraljesca. Uzela ga je malo situacija. Nije vidio kako mu je pogođen mitraljezac i na isti je način i njega pogodio snajperista. Pogođen je u glavu”, priča Nanić.
Kaže da posebno pamti njihov susret nakon povratka Hazine čete s ratišta iz Bihaća: “Oni su se gore držali muški. Pored pucnjave na liniji, neki borci su po dolasku u Bužim ispucali dosta municije. I oko toga se bila digla frka. Imao sam zadatak da istražim ko je sve pucao. Tražio sam od njega da mi kaže ko je pucao. Nakon što je rekao da ne zna, rekao sam da ću njega zatvoriti ako mi ne kaže. Tad je rekao: ‘Ako treba, ja ću ići u pritvor, ali pusti vojsku da ide kući.’ I tu je pokazao svoj karakter. Otvoreno je stao iza svojih boraca i oni su to cijenili. Zato su ga besprijekorno slušali i uvažavali. On im je svojim primjerom bio pravi autoritet. Za njim se nije moralo ništa popravljati jer je svoj dio posla fantastično odrađivao.”
PATRIOTA OD GLAVE DO PETE
Jedan od komandira u Hazinoj četi bio je i Asim Bajrić, koji ga je nakon pogibije naslijedio na mjestu komandira čete. “Hazu sam bolje upoznao nakon formiranja odreda. On je bio komandir Prve čete, a ja komandir Prvog bužimskog voda sve do njegove pogibije. Krasile su ga ljudskost i smirenost. Bio je, prije svega, iskren i pošten čovjeku. Patriota od glave do pete. Imao je dobre živce. Nije nikada donosio odluke naprvu”, ističe Bajrić.
Bajrić je sa Suljićem sarađivao od formiranja Prvog odreda 23. jula 1992. godine pa sve do njegove smrti. “Nakon boravka na Banjanima i Dobrom Selu, naša četa je išla i na Grabež. Od 7. do 10. januara 1993. godine rađena su izviđanja s distance radi pripreme ‘Munje 93’. Dnevno izviđanje je bilo s Jokine Kose. Tu je bio preciziran ulaz prema neprijatelju između sadašnjeg spomenika i vrha Kedića Glavice. I onda sam od Haze tražio da izvršimo malo kvalitetnije izviđanje. To izviđanje bilo je 9. januara, a onda sam 10. navečer s 4-5 izviđača i još jednim mještaninom išao ponovo. Bila je mjesečina, snijeg do koljena. Pronašli smo prolaz s kontrastrane. I kad smo se vratili, s Hazom smo izdefinirali sve detalje. On je bio ključna osoba koja je prihvatila moj prijedlog i prenijela komandantu Musi i komandantu Naniću. I to je odobreno. To je bilo ono što je Hazu krasilo kao starješinu. Nije patio od toga ko će nešto predložiti. Bitno mu je bilo da je dobar prijedlog.
Na dan ‘Munje’ Hazo je kao komandir čete išao s mojim Prvim vodom i bio je glavnokomandujući na tom pravcu. Pored toga, bila su nam pridodata četiri izviđača, potom jedan bataljonski izviđač, te Huse Haskić i njegov pratilac s RPG-om. I ta ekipa išla je i zauzimala Kedića Glavicu. To je bio glavni cilj operacije. I hvala Bogu, išlo je sve po planu. Imali smo noć prije napravljene tragove u snijegu. Izašli smo ujutro sat ranije. Napravili polukrug iza Kedića Glavice. Jedno odjeljenje napalo je s čela. Dva odjeljenja i izviđači s boka. Okolo, skroz iza leđa. To je bio pravi vatromet. Hazo je sve vrijeme bio s nama. I uspjeli smo odraditi sve kako smo planirali, pri tom zarobljavajući znatne količine oružja te nanoseći velike ljudske gubitke neprijatelju. Nažalost, dva dana kasnije u odbrani naših položaja na istom je lokalitetu Hazo poginuo. Prvo je poginuo Hašim Ekić. Onda je Hazo izvukao Hašima iz tog rova i njega je pogodilo na istom mjestu. Pogodio ga je snajper.”
OSVAJANJE KEDIĆA GLAVICE
Pomoćnik komandanta Prvog bataljona Meho Velić kaže da je Hazo, iako mlad, dužnost komandira čete obavljao vrlo odgovorno i savjesno, s puno elana. “Obilazeći skupa linije odbrane, divio sam se njegovoj ozbiljnosti. Imao je dobru komunikaciji sa svojim borcima bez imalo galame i napetosti. Uvijek je tražio rad i disciplinu. Kad bi neko od boraca imao problem, nastojao je da ga riješi. Zbog takvog odnosa su ga i poštovali. Hazim je bio čovjek sa stavom, principijelan i ozbiljan. Izvršavao je sve naredbe pretpostavljenih, ali, isto tako, bez imalo je rezerve iznosio svoje mišljenje o odbrani linija i zaštiti ljudstva. Posebno me fascinirala njegova pedantnost. Svaki događaj na liniji od primopredaje linije do bilo kakvih dešavanja on je bilježio i dostavljao u komandu. Njegovi izvještaji bili su kratki, precizni i razumljivi, bez suvišnih riječi. Hazim Suljić je sa svojom jedinicom učestvovao u odbrani Grabeža i Lohovskih Brda, potom u pripremi ‘Munje 93’, kada su bez ikakvih gubitaka 11. januara 1993. godine uspješno zauzeli kotu 450 m (Kedića Glavicu). Također, Hazim je sa svojim borcima branio zauzete linije sve do momenta pogibije 13. januara 1993. godine u 15 sati i 15 minuta. Njegova veličina i odgovornost kao starješine najbolje se ogleda u tome da je, po saznanju da mu je poginuo borac, krenuo u taj rov da vidi odakle je pucano. I na tom mjestu, nažalost, i on je sam bio teško ranjen, a od težine ranjavanja i izgubio život.”
Lijepu uspomenu na komandira Hazu ima i ratni novinar Nedžib Vučelj, koji kaže da je Hazo bio poseban i kao vojnik i kao čovjek. “Hazim Suljić bio je jednostavan insan, čovjek s dušom. Bio je jedan od starješina koji mi se najviše dojmio, zbog širokogrudnosti koja je kod njega bila tako primjetna. Sjećam se da mi je jedne prilike navratio u kancelariju. Kroz razgovor sam mu spomenuo da mi treba neka posebna futrola za pištolj ‘Colt’. On mi je tada rekao da ima u Bihaću prijatelja koji to odlično radi i da će mi nabaviti. I doista, nakon nekoliko dana je došao kod mene u kancelariju i donio mi tu futrolu. Bio je čovjek od riječi i od drugih sam čuo samo riječi hvale za njega. Nažalost, prerano nas je napustio”, navodi Vučelj.
Svi koji su poznavali komandira Hazu jedinstveni su u mišljenju da je bio vrlo odgovoran starješina dobrih organizacijskih sposobnosti. Bio je čovjek prije svega, a tek onda dobar borac i patriota koji se potpuno posvetio borbi. Pravo oličenje časnog i karakternog vođe, koji je nakon pogibije zaslužio puno više pažnje i sjećanja nego što je to bilo svih proteklih godina.
