Bišćanina Adnana Midžića agresija na Bosnu i Hercegovinu zatekla je u Sarajevu gdje je studirao Šumarski fakultet. Iako već naviknut na odvojenost od doma, najbližih i najdražih, čemu ga je naučio studentski život, ova i ovakva udaljenost teže mu je padala nego ikada. Sarajevo je bilo opkoljeno sa svih strana, ni ptica nije mogla pobjeći iz ovoga grada, ili ući u njega, veze su bile pokidane, telefoni gluhi, a Bihać je bio stotinama kilometara daleko.
Međutim, Adnan nije dugo očajavao, već se, vidjevši da nema drugog izlaza osim borbe za slobodu i deblokadu grada, veoma brzo priključio jedinicama odbrane. Kao student živio je kod amidžišne Azre u sarajevskom naselju Hrasno, pa se priključio jedinici koja je “držala” Trg Heroja.
Svaki dan je, reklo bi se, bio isti – straže, neprospavane noći, a onda u pauzi između straža druženja sa prijateljima sa kojima ga je rat spojio i na čemu mu je (ratu op.a.) bio jedino zahvalan. Stekao je nova poznanstva, zbližio se sa ljudima koji su dijelili sudbinu sličnu njegovoj.
Često su skupa, sjedeći uz treperavi odsjaj svijeće ili kandila, uz “čevape” od prezle, pitu od riže i bombice od keksa kojemu je rok upotrebe davno istekao, bježali od stvarnosti. Imao je i djevojku iz iste zgrade u kojoj je stanovao i koja im je postala i mjesto sastanka i mjesto izlaska.
Dani su prolazili, a njegova čežnja za domom bila je sve veća. Često je znao kazati - da mu je vidjeti sestru pa nek’ odmah umre. Ali živjeti se moralo.
Oblačnog i tmurnog 18. oktobra 1992. godine krenuo je na stražu kao i svaki dan. Taj dan je bio raspoređen na stražarsko mjesto “Bazar”, jednu od nekoliko stražarnica na Trgu Heroja odakle se pogled pružao prema Željinom stadionu. Stražario je sa suborcem Muhamedom Bikićem.
Dan je bio neobično tih, a uobičajena puškaranja koja su se čula iz daljine postala su dio svakodnevnice. Na njih se više niko nije obazirao. Čudna tišina je parala uši, svi su se bojali zatišja pred buru. Adnan i Muhamed sjedili su na stolicama jedan do drugog. Muhamed je gledao prema Željinom stadionu, svom neostvarenom dječačkom snu, zelenom terenu kojeg je toliko puta kao dječarac u snovima driblajući pretrčavao dok se sa tribina prolamalo:”Muha, majstore...” Sada je taj isti teren bio simbol smrti, utočište četničkim tenkovima i topovima. Umjesto sjaja reflektora, sa stadiona je sada obasjavalo ispaljivanje granata.
U razmišljanju ga je prekinuo Adnanov glas:
- Muha, imaš li upaljač?
- Nemam, otkud mi, znaš da ne pušim, odgovorio je Muhamed.
- Hoćeš li ti zapaliti jednu, nastavljao je Adnan kao da nije čuo šta mu je ovaj rekao.
- Neću, bolan, šta ti je? Znaš da ne pušim, to je grijeh, kazao mu je opet Muhamed.
Adnan se ustao i gnječeći cigaretu među mršavim prstima kazao kako ode do obližnjeg štaba tražiti vatre. Ustajući je dodao: “E, ako preživimo ovaj dan večeras ćemo kod moje djevojke, da se malo proveselimo. Samo da nam je ovaj dan pregurat’...”
“Ma, pregurat ćemo, ako Boga da, što nećemo”, mislio je Muhamed ispračajući suborca pogledom.
Adnan se brzo vratio sa zapaljenom cigaretom u ruci, pohlepno uvlačeći dim. Sjedjeli su. Tišina. Tišina. Opominjuća tišina. I onda odjednom nevjerovatna topovska vatra iz pravca Željinog stadiona počela je zasipati Trg Heroja i stražarska mjesta.
U “Bazar”, između Muhameda i Adnana, uletjela je topovska granata i prekinula zlokobnu tišinu. U sivilu, prašini, dimu i jakoj detonaciji Muhamed je teškom mukom došao sebi. Pipao se. Bio je čitav.
A onda je napipao nekakav kožni predmet na svojoj nozi. Bila je to Adina gojzerica. Pogledao je – Adnan je sjedio na stražarskoj stolici pogleda uperenog prema Željinom stadionu. Nije imao donjih ekstremiteta. Svuda okolo bila je krv i komadi Adinog tijela. Kao meso koje su rasčerupali i raznijeli gladni psi. U ruci je gorjela cigareta. Posljednja Adina cigareta...
P.S. Nakon nekoliko dana u Adnanovoj sobi, među njegovim ličnim stvarima, nađeno je pismo koje je napisao prije nekoliko dana, ali koje je, igrom sudbine, obilježio datumom kada će poginuti - 18. oktobar 1992. godine. U njemu je, između ostalog, napisao kako neizmjerno želi vidjeti svoje u Bihaću, kako ih je poželio i kako mu je posljednja želja da vidi sestru.
Piše: Muhamed Bikić
