Hafiz Hadžimulić je rođen u ulemanskoj porodici u Sarajevu 16. oktobra 1915. godine.
Završio je Šerijatsku gimnaziju u Sarajevu 1937. godine. Studirao je filološke fakultete u Zagrebu i Sarajevu. Bio je poliglota. Govorio je arapski, perzijski, turski, francuski, njemački i engleski jezik.
Iza njega su ostali brojni prijevodi i obrađeni rukopisi.
Iako je proživio prilično povučen i skroman život, hafiz Hadžimulić bi se mogao svrstati u prvi saf muslimanske inteligencije u Sarajevu koja je djelovala u 20. i prvoj deceniji 21. stoljeća.
Bio je učenik, saradnik i prijatelj najznametijim alimima iz proteklog stoljeća, a i sam potječe iz ulemanske porodice koja je davala glavne imame i hatibe, mahom hafize, u Gazi Husrev-begovoj i Carevoj džamiji.
Tako je i on bio imam i hatib Careve džamije od 1968. do 1990. godine, kada je otišao u penziju.
Zbog svoje blage naravi bio je cijenjen jednako među ulemom i među sufijama.
Slušao je dersove Mesnevije u kući čuvenog Mujage Merhemića. Nakon smrti Fejzullaha ef. Hadžibajrića on je nastavio prevoditi i predavati Mesneviju, najveće i najpoznatije djelo Mevlane Dželaludina Rumija.
Umro je 8. januaru 2011. godine u 96. godini. Dženaza-namaz je obavljena ispred Gazi Husrev-begove džamije, u prisustvu brojnih vjernika.
Ukopan je u haremu Bakr-babine džamije na At Mejdanu.
Predaja iz životopisa hafiza Hadžimulića, koju su zabilježili njegovi biografi, kaže: "Kada umrem pitat će se ljudi: 'Ko je bio Halid Hadžimulić? Nek pitaju ko mi je mati, po tome će znati ko sam bio!'."
I evo im odgovora na to pitanje:
Pričao je Varatan, komšija Hadžimulića, da mu je hafiz Smail Fazlić, noseći njen tabut rekao: "Eto, da znaš da ti nikad neće pasti šaka da ovakvu dženazu poneseš; svi su joj hafizi, i s jedne i s druge strane: hafiska šćer, otac joj je bio hafiz, hafiska sestra, dva brata su joj bili hafizi; hafiska je nevjesta; djever joj je bio hafiz; hafiska mati; dva sina su joj hafizi, hodžinska supruga; suprug joj je bio muallim. A njen sin, hafiz Halid, podučio je dvanaest hafiza."
Obraćajući se prisutnima na dženazi hafizu Hadžimuliću tadašnji reisul-ulema dr. Mustafa Cerić je kazao:
"Danas, draga braćo, ne ispraćamo samo hafiza Halid efendiju Hadžimulića, i ne opraštamo se samo od njega, već ispraćamo jedno stoljeće koje su obilježili naši duhovni velikani. Nisu naša srca kaharna što hafiz Hadžimulić odlazi na bolji svijet Ahiret, jer vjerujemo da će zateći bolje nego što je napustio, već tugujemo i bolna srca se rastajemo od jedne uspomene koju je Hafiz nosio sa sobom na jednu neponovljivu plejadu sarajevskih duhovnih velikana!", te dodao:
"Na kraju, draga braćo, dopustite mi da se osobno oprostim od dragog Hafiza. Posljednji put sam ga zijaretio za dan Jevmi arefe, uoči Kurban bajrama. Takav edeb, ahlak, ćudoređe, etika, kakvu je iskazivao Hafiz, može se sresti samo kod iskrenih i skromnih muslimana."
Tako je govorio ef. Hadžimulić: Radi ono što je ispravno, a ne ono što je lahko
Hadži hafiz Halid ef. Hadžimulić, sin Ali – efendije i Aiša – hanume rođene Kulenović, rođen je u ulemanskoj porodici u Sarajevu 16. oktobra 1915. godine.
Otac Ali efendija bio je čuveni sarajevski hođža, a porodica njegove majke Aiše bila je posebno poznata – njen otac, majka, braća i sestre – svi su bili hafizi.
Započeo učenje Kur'ana napamet još kao dječak sa 7 godina
Dedo po majci Hafiza Halida Hadžimulića bio je ugledni političar Jugoslovenske muslimanske organizacije i ministar u Vladi Kraljevine Jugoslavije Džafer efendija Kulenović.
Hafiz Hadžimulić je započeo učenje Kur'ana napamet još kao dječak sa 7 godina. Pored Više Šerijatsko sudačke škole studirao je na Odsjek za romanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, te na Odsjeku za orijentalistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu gdje je diplomirarao 1955. godine. Govorio je perzijski, turski, arapski, njemacki, francuski, engleski jezik, te latinski jezik.
Tokom Drugog svjetskog rata hadži – hafiz Halid Hadžimulić pod optužbom da je sarađivao s partizanima bio je jedan od rijetkih koji je bijegom izbjegao smrt na Marindvoru kada je zloglasni ustaša Maks Luburić izvršio odmazdu među sarajevskim antifašistima 28. marta 1945. godine . Dok je bježao spred ustaške patrole preživio je seriju rafala i pričalo se da mu je kaput bio sav izrešetan, ali ga srećom nijedan metak nije ni okrznuo.
Nakon rata radio kao službenik u Vakufskom povjerenstvu, Vakufskoj direkciji u Sarajevu, te u Gazi Husrev – begovoj biblioteci gdje je uradio veliki broj kataloških jedinica za orijentalne rukopise.
Nakon odlaska u penziju hafiz Hadžimulić radi kao imam u nekoliko sarajevskih džamija i, najzad, kao imam Careve džamije. U njoj je nekad 1994. godine održao i svoju hiljaditu hutbu.
Pored toga Hafiz Hadžimulić godinama je učio i predvodio ramazanske mukabele u više sarajevskih džamija. Bio je poznat po tome što je mukabele klanjao hatmom – učeći kompletan Kur'an. Kao muhafiz izveo je 16 hafiza.
Uz šejha Fejzulaha efendiju Hadžibajrića bio je i jedan od najboljih poznavaca i tumača Mesnevije Dželaludina Rumija.
Učili Kur'an hodajući oko Sarajeva
Među sarajevskim muslimanima posebno će se pamtiti po tome što je bio jedan od tri grupe hafiza koji su u različitim historijskim periodima (1941,1943 i 1991.) učili Kur'an hodajući oko Sarajeva. Gostujući u Dnevniku Senada Hadzifejzovića tim povodom je rekao:
“I vjerujete da je ovaj grad sačuvan samo hurmetom Kurana…sa jednim drugom obišao sam čitavo Sarajevo. Učeći Kur'an, pošli smo od Alipašine džamije, pa onda preko Koševa, preko Bara, preko Hrastova, preko Sedrenika, preko Zmajevca spustili se na Obhodžu do podne. Tu smo klanjali i za toga nastavili idući na Trebević učeći… Jedan je učio, drugi je pratio da ga ko ne bi pomeo…i preko Trebevića sišli smo opet tamo do Magribije i do Alipašine džamije. Tu smo završili krug. I vjerujete, Allah je Svemoćan ta linija koju smo mi učili sačuvala je Sarajevo.”
Hadži hafiz Halid ef. Hadžimulić je na Ahiret preselio 8. januara. 2011. godine, a ukopan je 10. januara u haremu Bakr-babine džamije.
Ovo su neki od njegovih čuvenih citata:
“Ja se nikada pošteno nisam naživio, uvjek su neke lampe svjetlile okolo mene, takva sudbina. Znam da imam propusta u svom životu,valjda će Bog oprostiti”.
“Sve je moguće sa Svemogućim.”
“Blago onom koji ostavi dunjaluk prije nego što dunjaluk ostavi njega, blago onom koji uredi svoj kabur prije nego što dođe u njega i blago onom koji stekne Allahovo zadovoljstvo prije nego što dođe pred Njega."
“Istina otvara vrata u tišini.”
“Pravi insani ne nalaze ni u čemu mahane.”
“Vjeru smo sveli na obrede. Nas ne prepoznaju po djelima već po simbolima – nažalost.”
“Ostati budan na granicama ovog svijeta može samo onaj koji se Allaha dž.š. boji.”
“Nikada nisam volio izlaske, družio sam se s knjigama, a ponajviše sa samim sobom.”
“A duša je ta, krhka poput pahulje i izložena raznim bolestima.”
“Zadivljujuća je snaga zahvalnosti. I kad uistinu cijeniš ono što imaš, uvijek možeš još i više.”
“Radi ono što je ispravno, a ne ono što je lahko.”
“Negdje u tišini, ovim ulicama, hodaju mimo vas vitezovi ovog grada, a vi ih ne prepoznajete.”
“Svaki insan zaplače, javno ili tajno, nije to za sramote, dođe to u grudima, i lakše je kad se izdahne.”
“Imao sam ovaj svijet na dohvatu ruke, nisam želio ništa prolazno.”
“Život je poput behara, uzmiriše i prođe.”
Tako je govorio hafiz Halid ef. Hadžimulić u jednoj hutbi, za vrijeme odbrambeno oslobodilačkog rata 1992-1995.godine:
“Strašivost je veoma pokuđeno svojstvo. Vidjeli smo ga u ovom ratu, mnogi su pobjegli od borbe protiv neprijatelja bojeći se smrti. To su kukavice, to su dunjalučki ljudi koji drhću nad svojim imetkom. Nikakve fajde od tih ljudi. Lijepo kaže naš narod: „Strašljiv čovjek – ni šehid, ni gazija.“ Oni su propustili priliku da se pokažu barem kao borci, kad nisu mogli žrtvovati da budu gazije ili šehidi. Sirotinja je oslobodila Bosnu i dala svoje živote za nju, a oni koje smo mi smatrali nižim ljudima, oni su izašli iz lokala i kafana, uhvatili oružje i porazili dušmane. A ostali, kukavice, sakrili su se u mišje rupe, dok prođe bura, da se onda vrate. Sramota šta su uradili, pa nek’ nam danas te kukavice ne prosipaju pamet. Oprez, draga braćo, nemojte im vjerovati!
hafiz Halid-ef. Hadžimulić, r.a.
