Hajra Ćatić, predsjednica udruženja "Žene Srebrenice", kazala je za Klix.ba da je vijest o smrti Hatidže Mehmedović sviju pogodila.
"Bila je istinski borac za pravdu. Ja sam sinoć saznala za njenu smrt i čitavu noć nisam zaspala. Često sam sebi postavljala pitanje 'otkud joj tolika snaga', ali ovo je dokaz da je tuga prouzrokovana zločinačkom rukom bila jača od nje, od onog što su počinili njenom mužu, njenoj djeci, porodici... Zaista strašno. Vidite koliko godina se borimo za pravdu. Možda je ona dostižna, ali ove naše generacije teško da će dočekati pravdu", kazala nam je Ćatić.
Mile Stojić, iz knjige Himna poraženih, VBZ, Zagreb, 2017.
HATIDŽA
Hatidžu Mehmedović
Vidio sam u sarajevskom
Narodnom pozorištu.
Prvi put u teatru
Sjedjela je u prvom redu
I bojažjivo gledala
Pozlaćene štukature.
Akademija je bila posvećena
Majkama Srebrenice
I neki pjesnik tamburao je nešto
O Danteovu Infernu.
Govornici su, potom,
Raspredali o genocidu, pravdi
O daljem suživotu tri naroda.
A ja sam mislio na tri njena
Ubijena muškarca,
Sinove Azmira, Almira
I muža Abdulaha.
Hatidža govori:
„Sanjam ih. Zovem ih. Tražim ih.
Dođu mi na san i ja kažem:
‘Ljubi vas majka, sanjam li ja ovo
Ili ste se vi stvarno vratili?’
Oni kažu: ‘Došli smo, majko,
ne sanjaš.’ A onda se probudim
sama, nigdje nikoga“.
Tako sanja Hatidža
U praznoj kući u Srebrenici
U praznoj Bosni
U našim praznim srcima
Dok mjesečina u njenom vrtu
Posipa tri zelena bora
Srebrenim laticama užasa.
Sudbin Musić, aktivista iz Prijedora, istakao je za Klix.ba da je Hatidžu Mehmedović upoznao davno i da je bio jedan od njenih saboraca u kojima je vidjela svoju djecu.
"Kada uletite u to polje borbe za ljudska prava, posebno prava žrtava genocida, onda shvatite dimenziju tog ratišta i ubrzo shvatite ko su vam pravi saborci. Hatidža je bila neko ko je svo vrijeme jasno bio na onoj istoj strani gdje sam bio i ja. Bila je oličenje majke, borca ali i povratnika, to posebno ističem. Odmah smo nekako postali bliski. Mislim da većina nas koji su je poznavali osjećaju isto. U svakom od nas gledala je svoju izgubljenu djecu i tako se i odnosila prema svima nama", rekao je Mehmedović.
Napoemnuo je da će mu posebno u sjećanju ostati zajednički put na prvi dan suđenja Radovanu Karadžiću u Hag.
"Bili smo skupa u sudnici u trenutku kada je on u stvari odbio da iziđe. Ustali smo, zagalamili smo, vrištali skupa osjećajući svu ovozemaljsku nepravdu tog trenutka. Oni sudski security guys su se derali na nas, dok se sudija O Gon Kwon cerekao… Nikada nije rekla nijednu suvišnu riječ. Nijedan njen gest nije bio pogrešan i nepromišljen. Evlija Božja. Nikada sebi nisam dozvolio da je sretnem a da joj ruke ne poljubim i stisnem uz čelo. Sastanci s njom i razgovori su nešto što ću pamtiti do kraja života. Ne koliko zbog sadržaja, već zbog tog naboja emocija. Bog mi je svjedok da sam je volio svim svojim bićem onom nekom posebnom ljubavlju. Poštovao svaki korak kojim je kročila. Namjeravao sam otići da je posjetim i još jednom da je vidim živu. Vijest o njenoj smrti slomila mi je srce. Osjećam jedan veliki lični gubitak, a zajednica će, nažalost, tek sada shvatiti koliko toga ćemo s njom u srijedu spustiti u zemlju bosansku", kazao je Musić za Klix.ba.
