Selo Zemegresi na teritoriji općine Novo Goražde, na svega 20-ak minuta vožnje od Goražda i isto toliko od Rogatice, jedno je od mjesta bez struje, a koja se nalaze neposredno u blizini trafostanica i hidrocentrala. O prijeratnih 40-ak kuća, obnovljeno je njih 15-ak, no svega tu žive svega tri porodice.
"Trenutno je težak život, od 2003. godine kada su se kuće napravile do sada bilo je u nekoliko navrata razgovora sa predstavnicima općine Novo Goražde oko problema sa strujom, međutim nikad ništa nije realizovano. Razlog je, kažu, nedostatak novca. Na rijeci Prači su u zadnje vrijeme napravljene dvije hidrocentrale, kroz selo prolazi dalekovod od Višegrada, znači višegradske centrale koja je ogromna. Oko sela su ogromni izvori električne energije, ali nema struje. To je žalosno danas. Ljudi u sekundi mogu poslati video, razgovarati sa Amerikom, a mi osnovne uslove za život nemamo. Vrijednost ulaganja u ove centrale je sigurno u nekom omjeru od 50 miliona maraka, a nema se sredstava za elektrifikaciju sela", kaže Adnan Kapo.
Prijeratni stanovnici najčešće provode ljeto u Zemegresima, čiste imanja, bave se poljoprivredom i ubiru plodove rada.
Okolo kao u Las Vegasu
"Ima ljudi koji bi ovdje pokrenuli biznis, tovljene junadi, krave, mlijeko, mjesto je pogodno za maline, ali potrebna je hladnjača, struja da se to mlijeko može sačuvati. Ovdje sve što čovjek donese može se sačuvati jedan dan, jer se pokvari. Mi gledamo tokom noći, oko nas je sve osvjetljeno kao u Las Vegasu, a mi sjedimo u mraku, uz svijeću ili fenjer, bez TV-a, a o internetu da ne govorimo", dodaje Kapo.
Život bez struje za Envera Borčaka i njegovu suprugu bio je nezamisliv te su, iako povratnici, odlučili napustiti ognjište.
"Ja sam sa ženom živio ovdje pet godina, držao dvije krave, 50 kokoši, i ponovno se morao vratiti u Ustipraču jer nema struje. Nismo znali šta ćemo sa mlijekom, proljevali smo ga, bacali jaja, hranu. Sve može stajati dan, uzmeš kol'ko možeš pojesti, nije se moglo izdržati. A od moje kuće je trafostanica na svega 300 metara, trebaju tri ili četiri bandere da se poveže sa strujom", kaže Enver Borčak.
Neispunjenja obećanja da će struja konačno doći i u ovaj dio RS-a, i nebriga vlasti, povratnike su prisilili na novo raseljavanje.
"Ovdje sam se vratio 2006. godine. Sve je bilo uništeno, zapaljeno, izgorjelo i zaraslo. Žena i ja smo ovdje, i rodbina i prijatelji su mi pomagali da dovedemo u red, da posadim koju voćku, računajući da će doći struja i da će selo ponovo živjeti kao što je nekad bilo. Prije rata je bilo 40 kuća i vikendica, a danas su ovdje samo tri familije koje žive stalno. Silna struja ovuda prolazi, ove dvije protočne male centrale, pa ima u Kaljanima jedna, pa u Mesićima, jer potencijal rijeke Prače je nevjerovatan. Pitao bih našu vlast, krenuvši od Dodika, Bosića, Izetbegovića, Radončića, je li ih je sramota da pola države na selima nema struje. U 21 vijeku kad je sve pokriveno internetom, mobilnim telefonima, signalima, ljudi idu na druge planete, a mi se pitamo hoćemol' imati struju ili nećemo", kaže Adem Vražalica.
Istina Adem je jedini u selu koji ima struju. To ga je koštalo dunum i po zemlje koju je dao za gradnju trafostanice a u zamjenu dobio električnu energiju.
500 metara od centrala
"Dalekovod ide preko moje zemlje, i kada se centrala pravila njima je bilo potrebo da se spoje s dalekovodom. Ja sam im ponudio komad zemlje da naprave trafostanicu u zamjenu za struju. Svi bi se ovdje vratili na svoju očevinu i djedovinu da ima struje", dodaje Adem.
U iščekivanju boljih vremena Sead Kapo u svoj kraj dolazi uglavnom ljeti.
"Od 2000. smo napravili kuću, dolazimo, tu smo. Majka i sestra su tu čitavo ljeto. Struja je ovdje dovedena 70-tih godina, bilo bi dobro da nam samo vrate ono što smo imali, pa ako treba i mi da pomognemo. Obraćali smo se nadležnima ali kažu nema sredstava, a to navodno košta malo više od70 ili 80 hiljada maraka. Mi nismo u mogućnosti skupiti taj iznos, ali pošto smo imali struju smatramo da je red da nam država to omogući", kaže Sead.
Najveći apsurd je da su hidrocentrale koje proizvode ogromne količine energije u neposrednoj blizini povratničkih kuća.
"Zaplak'o bih kad vidim tu struju 500 metara od moje kuće, a ja je nemam, palim svijeću i fenjer. Može li ova vlast malo da se potrudi. Oni vidim razmišljaju i da autoput za Beograd prave, a sela im nisu osvijetljena, razmišljaju o investicijama od milijardu, a nisu u stanju da 50-ak hiljada osiguraju za našu struju", kaže Kapo.
Dok čekaju na električnu energiju porodice se snalaze. Samir Prutina je na svom imanju vlastitim sredstvima obnovio objekat u kojem može prenoćiti.
"Predavali smo za kuću, ali ima malo neriješenih imovinskih odnosa pa je to problem. Ovo je raj Božiji, mi radimo, sijemo, da je struja bio bih ovdje stalno", kaže Samir.
U uvom dijelu BiH na desetine povratničkih mjesta još uvijek su bez struje. Iz Općine Novo Goražde poručuju kako su projekti elektrifikacije skupi iako su neka mjesta, poput sela Zemegresi, na samom izvoru hidropotencijala.
"Mi smo prije nekoliko godina aplicirali prema Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice sa projektima i očekivali smo da će se nešto desiti, međutim stvari idu puno sporije. Negdje oko milion i 200 hiljada maraka treba za te projekte. Kandidovan je projekat za Zemegrehe i on je oko 147.000 KM, za selo Džuhe oko 69.000 i treći je selo Karauzovići, cirka 28.000. Zemegresi su prioritet jer su tu blizu energetskih objekata", ističe Ibrahim Drljević, predsjednik SO Novo Goražde.
(Izvor: Klix.ba)
