U selima smještenim uz obalu Jablaničkog jezera, vjernici provode ramazan bez kandilja, teravija i lijepe riječi.
Možda i najzahtjevniji dio posta je onaj kada "usitni", a to je otprilike nekih pola sata ili koju minutu više do samog iftara. Tada se češće pogleda na sat, šaltaju se tv kanali, nastoji se malo otkunjati, poneko pročita ponešto ili jednostavno prošeta kako bi se napokon začuo glas mujezina i zatreperili kandilji na minaretu. Ovaj, uslovno rečeno, najteži dio posta, mnogima je i najslađi.
Ipak, postoje i oni koji su lišeni mnogo toga što čini uobičajeni ramazanski dekor; prije svega, kandilja i teravija. Jasno, ne svojom voljom nego silom prilika. Sela Ustirama i Kućani udaljena su nekih 15-ak, odnosno 20-ak kilometara od Prozora. Ustirama je uz samu obalu Jablaničkog jezera i poprilično je plodno i pitomo mjesto. Dio je džemata Lizoperci i ima svoju historiju koja kaže da se u mjesnom mezarju, nedaleko od jezera (istina, i jezero je, akumulacijom, potopilo dio mezarja) nalaze mezari čak devet nekadašnjih imama, porijeklom iz ovog mjesta.
Tri insana k'o tri duha
Od prijeratnih 39, danas u Ustirami živi svega tri Bošnjaka, u dvije kuće. Nena Vezira živi sama. U devetoj je deceniji života i dosta je vitalna. Kaže, ima svega ali joj fali tople riječi i razgovora. Po višedecenijskoj navici zasadi svega, pa i više nego što joj realno treba. S komšijama katolicima koji su većina u selu apsolutno nema problema. Naprotiv. Ipak, fali joj razgovora.
"Sine, ubi me samoća. Iziđem pred kuću i ketim; gledam u ove svoje kokoši i živinu a nigdje insana da se malo razgovorim. Tako je i hvala ti Bože", othukuje Vezira.
Stotinjak metara od nje žive Ahmet i Kadira. I oni su u odmaklim godinama ali dosta vitalniji. U ratu su ostali bez sina a prije dvije godine umrla im je i kćerka. Ostala djeca se razišla, svako svojim putem i za svojom nafakom. Oko kuće zasađena bašta, plantaža malina i raznorazno povrće. Radi se možda i više nego što je stvarna potreba. Onako, nek se nađe. Ahmet nađe vremena pa pokosi i uredi seosko mezarje. Vitalan je, ode do Jablanice ili Prozora. Kadiri je dosta teže.
"Šta ću. Uđem u kuću – sama. Iziđem napolje – opet sama. Razgovorim se, onda, sa svojim macama i živinom oko kuće. Slabo ko i prolazi ovuda. Insan željan razgovora. Eto, nemaš se s kim ni razgovoriti a kamoli posvađati, sve i da hoćeš. Tako je, kako je i reda je deverati. Svašta se premetnulo preko glave i dobro je insan i u pameti. Naiđe nekad Nail s Kućana, svrati, pa malo porazgovaramo. Šta će, i oni su gore sami", priča Kadira.
Odu do Vezire, svrati i ona njima.
Vijugavom cestom do Kućana
Dalje od Ustirame, uzbrdo, vodi put ka Kućanima. Cesta uska i vijugava. Kažu, neke godine, na obilježavanju nekog događaja, nagovorili vozača da gore istjera veliki autobus. Čovjek na kraju plak'o k'o godina kad je vidio kako je usko i skučeno. S desne strane je kuća porodice Agić. Pred kućom sjedi Nail. Tu živi sa majkom. Žena zašla u godine i pobolijevala. Otac mu umro prije koju godinu pa oni ostali sami. Od prijeratnih 74, sada ih je samo dvoje Bošnjaka na Kućanima. Ni katolika nema puno, svega 20-ak, a 1991., ih je bilo preko dvije stotine. U selu ostala uglavnom starina.
Nail je, kao tek stasali mladić, preživio živi štit na Crnom vrhu iznad Prozora. U najljepšim godinama preživio je dosta toga. Danas brine o kući, sadi i privrjeđuje i stalno je uz svoju majku. Naravno, sjeća se onih godina kada se po Kućanima prolamala dječja vreva i kada se u školu išlo u velikim grupama. Danas je to skroz drugačija priča. Dječiji glas se kroz selo skoro i ne čuje a tek vikendom, za lijepih dana, poneko se odluči doći i vrijeme provesti na rodnoj grudi i čistom zraku.
Uskoro se vrijeme natmurilo pa su oko Kućana sve češće udarali gromovi. Utom se začuo i zvuk crkvenog zvona koje je uporno zvonilo. Zvuk nije dolazio sa crkve iznad sela nego neotkud s neke kuće, valjda da rastjera tmurne oblake i smiri grmljavinu.
Na Kućanima zriju nadaleko čuvene i slasne trešnje. Brzo će doći na rod pa će se, vjerovatno, i nešto više svijeta odlučiti da se uspne do ovog sela. Ni vožnja kroz selo ne daje mogućnost da se oko kuća ili barem na njivama vidi bilo ko.
Ramazan je i sve se to poštuje. Ipak, kao i u Ustirami, fali žive riječi; fali ljudskog razgovora. Muka ne nestane sa razgovorom, ali barem bude lakša i drugačija.
Od samoće goreg jada nema
Od goreg uvijek ima gore, ali, i Balići sa Ustirame, i Agići s Kućana indirektno šalju zajedničku poruku: sa samoćom se malo koja muka može mjeriti.
Uskoro se, uz jednaku grmljavinu i jaku kišu koja se s visine vidi po selima u kotlini, vide samo obrisi Kućana koji ostaju u pozadini. Strma i vijugava cesta ponovo vodi naniže, ka Ustirami. Ahmet i Kadira su još pred kućom. Vezira je, vjerovatno, sama u svoja četiri zida ili se, u najboljem slučaju, razgovara sa svojom živinom oko kuće. A mirna voda Jablaničkog jezera kao da se stapa sa ambijentom i ne želi da remeti idilu u selu.
Put dalje vodi preko Gračaca, Gračanice i Luga u Prozor, a tu će uskoro zasjati kandilji i kasnije se oglasiti ezan za jaciju i teraviju.
Neko će u džamiju, pod sjajem kandilja a neko će, nadat je se, uživati u svojoj samoći, zadovoljan zbog iznenadne porcije prijatnog razloga.
Do neke nove prilike.
